Franjo Josip I., austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj od 1848., a od 1867. car i kralj Austro-Ugarske Monarhije (Schönbrunn kraj Beča, 18. VIII. 1830 – Schönbrunn, 21. XI. 1916). Pripadao je dinastiji Habsburg-Lothringen. Došao je na prijestolje 1848. nakon abdikacije njegova strica Ferdinanda I. Uz rusku vojnu pomoć ugušio je 1849. madžarsku revoluciju i uveo centralističko-apsolutistički režim (Bachov apsolutizam, 1851–60). Za Krimskoga rata (1853–56) udaljio je Austriju od Rusije, no to je nije približilo zapadnim silama, pa se našla izolirana za ratova protiv Francuske i Sardinije (1859) te protiv Pruske i Italije (1866), koje je vodila radi očuvanja posjeda u Italiji i radi prevlasti u Njemačkom savezu. Ti su ratovi doveli do izbacivanja Austrije iz Njemačkoga saveza i iz Italije, te do njezinih unutrašnjih kriza, što je uvjetovalo preuređenje Monarhije. Nagodbom s Madžarima (1867) Franjo Josip I. se u unutarnjim poslovima priklonio stvaranju dualističkog sustava, u kojem su vlast dijelile vladajuće nacije, Austrijanci i Madžari, osiguravši dominaciju nad nenjemačkim i nemadžarskim, uglavnom slavenskim narodima (pod njegovim je pritiskom sklopljena i Hrvatsko-ugarska nagodba, 1868). U vanjskoj politici okrenuo se suradnji s Njemačkom (savez 1879., kojemu je 1882. pristupila Italija, pa se pretvorio u Trojni savez). Od tada su se njegova politika i pretenzije prema Balkanu sukobljavale s ruskom imperijalnom politikom u tome prostoru kao i s interesima pojedinih balkanskih naroda (okupacija i aneksija BiH, 1878. i 1908., zaoštravanje odnosa sa Srbijom). Nakon ubojstva Franje Ferdinanda u Sarajevu pokrenuo je zbivanja koja su uvela Europu u I. svjetski rat.
Osobni život Franje Josipa bio je ispunjen nizom tragičnih događaja: smaknuće njegova brata Maksimilijana, cara Meksika, u Queretaru 1867; samoubojstvo njegova sina i prijestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu 1889; ubojstvo njegove supruge carice Elizabete u Ženevi 1898; atentat na njegova nećaka nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu.
