Foucault [fukọ'], Michel, francuski filozof, društveni teoretičar i aktivist (Poitiers, 15. X. 1926 – Pariz, 25. VI. 1984). Diplomirao je filozofiju 1949. na pariškoj École normale supérieure te psihologiju (1950) i psihopatologiju (1952) na Sveučilištu u Parizu. Predavao je na sveučilištima u Francuskoj, Švedskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Tunisu i SAD-u, a radio je i u nekoliko francuskih diplomatskih misija. Početkom 1960-ih predavao je na Sveučilištu u Clermont-Ferrandu, a nakon studentskih gibanja 1968. preuzeo je mjesto pročelnika Odsjeka za filozofiju na eksperimentalnome pariškom fakultetu Vincennes (Paris VIII), gdje je okupio niz utjecajnih filozofa suvremenih, osobito marksističkih i poststrukturalističkih ideja, poput Judith Miller, Alainea Badioua, Jacquesa Rancièrea, Etiennea Balibara i dr. Voditeljem katedre za povijest sustava mišljenja na Collège de France postao je 1970., gdje je doživotno predavao, a serije njegovih utjecajnih i popularnih predavanja objavljene su kasnije kao zasebne studije. Bio je istaknuti politički i društveni aktivist, zauzimajući se za oslobođenje od kolonijalizma, autokratskih sustava te za uspostavu najšire shvaćenih ljudskih, osobito radnih te seksualnih prava i sloboda homoseksualne zajednice. Isprva je bio pod utjecajem Kantove, Hegelove, Marxove, Husserlove i Heideggerove filozofije, a kasnije sve više pod utjecajem Nietzscheova egzistencijalizma i Althusserove marksističke teorije, što je rezultiralo članstvom u Francuskoj komunističkoj partiji (1950–53), iz koje je istupio zbog autokratskog i hijerarhiziranog vođenja politike. Njegova se znanstveno-intelektualna nastojanja mogu podijeliti na istraživanja medicinskih, hermeneutičkih, epistemoloških, političkih i seksualnih praksi povezanih pojmom moći, pa je njegovo temeljno nastojanje prikazati i analizirati kako moć nad pojedincem povijesno funkcionira u zasebnim društvenim segmentima. Cilj je njegovih analiza genealoško raskrinkavanje racionalnoga privida u društvu, odnosno ukazivanje da ispod prividno racionalnoga svijeta funkcionira ono ljudsko iracionalno i iskvareno, te da smo sami sebe učinili izopačenima, bolesnima i zločincima jer smo pristajali na znanstvena znanja i diskurzivne prakse koje su u onome drugome nastojale prepoznati ludilo, bolest i zločin.
Njegova rana filozofijsko-psihologijska istraživanja rezultirala su glasovitom knjigom Ludilo i bezumlje: povijest ludila u doba klasicizma (Folie et déraison: histoire de la folie à l’âge classique, 1961), u kojoj pokazuje kako se motiv ludila, od umjetnosti do stvarnoga života, transformirao u mehanizam vladanja nad pojedincima koje se određivalo ludima radi uspostave moći i vlasti. Da ludilo nije samo društveno određeno, već da svoje uporište ima u znanosti (znanju), pokazuje u studiji Rađanje klinike (Naissance de la clinique, 1963), u kojoj je prikazao kako su vlasti zapadnih društava, od srednjega vijeka naovamo, postupale s duševnim bolesnicima, odnosno opisao je rađanje kliničke prakse potkraj XVIII. st. kao oruđa vlasti. U srednjoj fazi Foucault se bavi hermeneutičkim razmatranjima, pišući o diskurzivnim i semiotičkim praksama kao oblicima dominacije nad smislom i istinom. U knjizi Riječi i stvari (Les Mots et les choses, 1966) istraživao je kako prešutne pretpostavke ugrađene u epistemološki temelj određenoga povijesnog razdoblja upravljaju njegovom koncepcijom istine. Primijetio je kako od XVII. st. postupno »riječi više ne označavaju stvari«, odnosno tradicionalna filozofska definicija istine kao »istovjetnosti pojma i predmeta« više ne vrijedi, pa suvremeni izraz, osobito književni, u svojoj fikcionalnosti može stvarima pridavati nov i drukčiji smisao. Nemogućnost uspostavljanja istine kao posljedice odudaranja znaka i stvari analizira u eseju Ovo nije lula (Ceci n’est pas une pipe, 1973). U tom je duhu u Arheologiji znanja (L’Archéologie du savoir, 1969) ispitivao institucionalna ograničenja diskurzivnih praksi koje svojim infrastrukturnim djelovanjem pretvaraju znanost u tehnologiju moći. Spona moći i znanja karakterizira disciplinarni, »kapilarni nadzor« što ga uvode moderni politički poredci. U posljednjoj fazi Foucault razmatra sustave moći usmjerene na tjelesnost. U utjecajnoj studiji Nadzirati i kažnjavati: rađanje zatvora (Surveiller et punir: naissance de la prison, 1975) pokazuje povijest razvoja mehanizama nadgledanja i kažnjavanja tijela, od primitivnih metoda i sprava za mučenje do sofisticiranih mehanizama nadgledanja temeljenih na panoptičkome sustavu kaznionica, umobolnica, vojarni i škola, koje počivaju na disciplinarnome nadzoru pojedinaca u razrađenim modernim sustavima upravljanja društvom. Cilj je normiranje društva i pojedinaca čije ponašanje određuje norma. Tako onaj koji je nadgledan (zatvorenik, luđak, vojnik, učenik) nikad ne zna promatra li ga netko, pa moć norme koja nadgleda, disciplinira i normalizira postaje metaforičko i stvarno sredstvo apstraktne društvene moći nad pojedincem. Zbog panoptičke perspektive svaki se pojedinac može izdvojeno nadgledati i disciplinirati i, još važnije, on postaje svjestan da je u svakome trenutku vidljiv, a broj nadglednika može se smanjiti jer u »svevidljivom« okruženju svatko postaje vidljiviji. U Povijesti seksualnosti (Histoire de la sexualité, I–III, 1976–84), svojem posljednjem velikom djelu, prikazuje povijesni razvoj seksualnosti i njezinih transformacija da bi pokazao kako je suvremena opsjednutost seksom manje znak slobode, a više rezultat frustracija i pomanjkanja emancipacijskih potencijala tjelesnosti.
Unatoč razlikama među pojedinim fazama, njegovo je kompleksno i višedisciplinarno mišljenje obilježeno problematiziranjem humanističkih koncepata čovjeka i subjekta s pomoću njihova uvođenja u diferencijalnu mrežu jezika, tekstova, institucija i praksi. Utjecao je na mnoge suvremene, osobito postmoderne, poststrukturalističke i postmarksističke mislioce, postavši nezaobilazna referentna točka većine suvremenih filozofa, sociologa, politologa i drugih društveno-humanističkih znanstvenika.
