Fosse [fɔ's:ə], Jon (puno ime Jon Olav Fosse), norveški književnik (Haugesund, 29. IX. 1959). Odrastao je u luteranskoj obitelji, na seoskoj farmi na zapadu Norveške, u mladosti se bavio rock-glazbom. Preselio se 1979. u Bergen, gdje je 1987. diplomirao komparativnu književnost; za studija je radio kao novinar te objavio prva djela (pisana, kao i kasnija, na novonorveškome jeziku – nynorsku), romane Crveno, crno (Raudt, svart, 1983) i Zatvorena gitara (Stengd gitar, 1985), u kojima ogoljelim, »pročišćenim« izrazom, što će ostati trajnom značajkom njegova »minimalizma«, pripovijeda o samoubojstvu, odnosno o egzistencijalnoj dvojbi izazvanoj neočekivanim, traumatičnim događajem.
Nakon što je 1986–93. predavao na Akademiji za kreativno pisanje u Bergenu (jedan od studenata bio mu je Karl Ove Knausgård, koji je o tome iskustvu pisao), počeo je pisati drame (ukupno ih je napisao više od 40, a ističu se Ime – Namnet, 1995; Dijete – Barnet, 1997; Noć pjeva pjesme svoje – Natta syng sine songar i Ljetni dan – Ein sommars dag, obje 1998; San o jeseni – Draum om hausten, 1999; Varijacije o smrti – Dødsvariasjonar, 2002; Sjene – Skuggar, 2007; Ja sam vjetar – Eg er vinden, 2008; Tako je bilo – Slik var det, 2020; U mračnoj šumi – I svarte skogen inne, 2023) – poetične komorne komade reducirane radnje i broja likova, u kojima prikaze neodlučnosti, tjeskobe, nemoći, iščekivanja, otuđenosti, gubitka i nade izražava naoko praznim, svakodnevnim govorom, otkrivajući dublja značenja dojmljivom uporabom repeticija i stanki »ispunjenih tišinom«. Tim je djelima stekao status najizvođenijega norveškog autora nakon Henrika Ibsena te širu europsku prepoznatljivost, osobito nakon uprizorenja drame Netko će doći (Nokon kjem til å komme, 1996), nadahnute dramom U očekivanju Godota Samuela Becketta, 1999. u Parizu (režija Claude Régy).
U međuvremenu piše pripovjedna djela u duhu kasnoga modernizma, gdje slične učinke postiže smještajući opće teme poput odnosa prema smrti, osamljenosti, starenja i prolaznosti, kojima pristupa blagim humorom, u naglašeno lokalne okvire, propitujući izražajne mogućnosti jezika: nakon romana Spremište čamaca (Naustet, 1989), u kojem teme ljubavnoga trokuta, ljubomore i izdaje iznosi dojmljivim unutarnjim monologom, naglašavajući ritam pripovijedanja ponavljanjima i varijacijama motiva, istu metodu razvija u zapaženom romanu Melankolija I (Melancholia I, 1995), o norveškome slikaru Larsu Hertervigu, sačinjenom od triju dijelova koji tematiziraju njegovo postupno duševno tonuće, potaknuto zaljubljenošću u petnaestogodišnjakinju (prvi dio), neuspjelo liječenje i bijeg iz sanatorija za psihičke bolesnike (drugi dio) te, u ulozi svojevrsna (meta)komentara, isječak iz života nekoga pisca koji o slikaru namjerava napisati knjigu (treći dio), kao i u njegovu »nastavku« Melankolija II (Melancholia II, 1996), radnje smještene u godinu Hertervigove smrti (1902), gdje u središte stavlja sjećanja i promišljanja njegove ostarjele sestre, također u ulozi komentara ranijega djela. Slijedili su kratki romani Jutro i večer (Morgon og kveld, 2000), o prolaznosti naoko jednostavnoga ribarskog života, i To je Ales (Det er Ales, 2004), o gubitku i samoći, te tzv. Trilogija (Trilogien; sastavljena od kraćih romana Budnost – Andvake, 2007., Olavovi snovi – Olavs draumar, 2012. i Premorenost – Kveldsvævd, 2014), pripovijest o ljubavi i sudbini, naglašenih biblijskih aluzija u kojoj se, kao u većini njegovih djela, prošlost i sadašnjost prožimaju i neraskidivo povezuju. Vrhunac pripovjednog umijeća dosegnuo je ciklusom Septologija (obuhvaća romane Drugo ime: Septologija I–II. – Det andre namnet: Septologien I–II, 2019., Netko sam drugi: Septologija III–V. – Eg er ein annan: Septologien III–V, 2020. i Novo ime: Septologija VI–VII. – Eit nytt namn: Septologien VI–VII, 2021), što ga je započeo 2012 (nakon izlječenja od dugogodišnje borbe s ovisnošću o alkoholu i obraćenja na katolicizam), gdje usporenim ritmom dugih, neprekinutih, ali protočnih rečenica ponovno varira teme ljudske sudbine, umjetnosti, dvojništva i identiteta, alkoholizma i nagovještaja smrti, sumnje i iskupljenja, poimajući pisanje kao »otvaranje prema božanskome«, tj. svojevrstan oblik molitve, osluškivanja neizrečenoga u pokušaju dosezanja čistoće. Piše i poeziju, eseje (Od kazivanja preko pokazivanja do pisanja – Frå telling via showing til writing, 1989; Gnostički eseji – Gnostiske essay, 1999; Kad anđeo hoda pozornicom i drugi eseji – Når ein engel går gjennom scenen og andre essay, 2014), knjige za djecu. Na novonorveški je preveo djela Georga Trakla, Franza Kafke, Reinera Marie Rilkea, Petera Handkea, Thomasa Bernharda. Najistaknutiji suvremeni norveški književnik, uz mnoga druga priznanja, dobio je 2023. Nobelovu nagradu.