Fortuna (lat. fortuna: usud, sudbina, sreća, kob), starorimska božica sreće, tj. usuda; poistovjećena s grčkom božicom Tihe. U razdoblju republike shvaćana je u pozitivnom značenju kao Fors Fortuna, božica sretne kobi (izjednačena s božicom Felicitas, odnosno Fausta Felicitas), potom dvojako, a kasnije, osobito u književnosti, kao zla kob; uvijek je djelovala nepredvidivo. Mnoštvo pojavnih oblika Fortunina štovanja otežava jedinstveno tumačenje njezina podrijetla i prvotne funkcije. Prema predaji, njezin je kult u Rim uveo kralj Servije Tulije (mit upućuje na deifikaciju apstraktnoga pojma), a imala je hram na Forumu Boariju pokraj Mater Matute, s kojom je dijelila kult i spomendan. U gradovima Prenesteu (Praeneste, danas Palestrina) i Anciju (Antium, danas Anzio) imala je službu dojilje i zaštitnice novorođenčadi (Fortuna Primigenia). Štovale su je žene, mladići (kao »bradatu Fortunu«, Fortuna Barbata), rukotvorci i robovi. Zaštitnica je matrona i djevica (Fortuna Muliebris, Fortuna Virgo, Fortuna Virilis), cijelih rodova (Fortuna Crassiana, Fortuna Iuveniana Lampidiana, Fortuna Plotiana), staleža (Fortuna Equestris), pa i države (Fortuna Publica). Bila je i zaštitnica careva (Fortuna Augusta), a njezin je prikaz čest na carskim kovanicama. Oktavijan je 19. pr. Kr., nakon povratka s istoka, uspostavio žrtveni oltar i službenu svetkovinu Fortuni povratka (Fortuna Redux), a Trajan uveo na 1. siječnja svetkovinu Fortune u svim njezinim oblicima (Fortuna Omnium). Na Kvirinalu su joj bila podignuta tri hrama (Tres Fortunae), najveći posvećen »Fortuni pučkoj, prvorođenici rimskoga naroda i kviritâ« (Fortuna Publica Populi Romani Quiritium Primigenia). U Izidinim misterijama nepouzdana i hirovita Fortuna bila je u oporbi prema pouzdanoj i spasonosnoj Izidi. Najstariji književni spomen Fortune nalazi se u fragmentu tragedije Telef Lucija Akcija. Prikazivana kao slijepa božica ili kao žena s kormilom u ruci, ikonografski su joj simboli rog obilja (→ cornu copiae), kugla ili kotač, tj. kolo sreće (rota fortunae), koje se sasvim uvriježilo u srednjovjekovlju pod Boetijevim utjecajem (→ arturovski roman; carmina burana) s osobitim utjecajem na književni imaginarij (Dante Alighieri, Giovanni Boccacio, Geoffrey Chaucer, Giovanni Pontano) sve do baroka (Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić). Za Niccolòa Machiavellija fortuna (sreća) je sklop objektivnih okolnosti koje su izvan čovjekova nadzora, ali se protiv njezine neumoljivosti može djelovati vrlinom, shvaćenom politički kao čovjekovom vještinom da u spletu okolnosti djeluje u skladu s nužnošću; to poimanje odjekuje u djelima Williama Shakespearea te, u nas, Marina Držića (lik Pometa, »vjertuoza« koji poznaje »narav od fortune«, u Dundu Maroju). Čest je motiv i u likovnim umjetnostima (Andrea Mantegna, Peter Paul Rubens, Giambattista Tiepolo, Salvator Rosa).
