Foni [fɔ:'ni], Alfredo, talijanski nogometaš i trener (Udine, 20. I. 1911 – Lugano, Švicarska, 28. I. 1985). Nastupao je za Udinese (1927–29), Lazio (1929–31), Padovu (1931–34), s Juventusom (1934–47., 304 nastupa, osam pogodaka) osvojio talijansko prvenstvo (1935) te dvaput kup (1938., 1942); karijeru okončao u švicarskom Chiassu (1948–49). S reprezentacijom Italije (1936–42; 23 nastupa) osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 1936. i svjetskome prvenstvu 1938. Desni branič, odlikovao se smirenošću i sigurnošću u odlučujućim trenutcima, hitrinom i okretnošću, odlično je igrao glavom; sa suigračem Pietrom Ravom činio je tada najbolji svjetski obrambeni tandem. U trenerskoj karijeri vodio je Veneziju (1947–48), Casale (1949–50), Paviju (1950–51), Sampdoriju (1951–52), milanski Inter (1952–55. i 1968–69; talijanski prvak 1953–54), Bolognu (1958–59), Romu (1959–61. i 1963; osvajač Kupa velesajamskih gradova 1961), Udinese (1961–62), Mantovu (1972–73), u Švicarskoj Bellinzonu (1970–71) i Lugano (1973–74. i 1976–77), bio izbornik talijanske reprezentacije 1954–58. te švicarske 1964–67. Igra njegovih momčadi uglavnom se temeljila na čvrstoj obrani, te na osobitoj varijanti sustava catenaccio (s napadačkim akcijama).
