fonem (grč. φώνημα: govor, glas), najmanja sljedbena jedinica u jezičnome sustavu koja služi za sporazumijevanje tako da razlikuje značenje, iako je sama bez značenja. Glas se, dakle, smatra fonemom ako zamjenjujući drugi glas u riječi izazove zamjenu njezina značenja. Pojam fonem stvoren je kao organizacijski uzorak u velikome mnoštvu glasova različitih jezika, od kojih svaki ima znatno više obilježja nego što je nužno za razlikovanje značenja. Omogućava lingvistima da kategoriziraju slične glasove kao inačice ili pak članove iste ishodišne jedinice. Kao fonološka jedinica širi je od fonetskoga pojma glas jer se fonem može ostvariti mnogobrojnim glasovima. No prema obilježjima sažetiji je od fonetskoga pojma glas jer fonem sadrži samo razlikovna obilježja, a glas sva, i razlikovna i nerazlikovna.
Inačice fonema zovu se alofoni, ostvareni su fonima. Fonemi (i alofoni) jezične su jedinice, time apstraktne i stalne, a fonovi su njihova promjenljiva ostvarenja – konkretni glasovi. Npr. fon ŋ u hrvatskome samo je alofon fonema /n/ u riječi Anka, a fonem u engleskome jeziku – sing. Glasovi se smatraju članovima istoga fonema kada su fonetski slični, a slobodno se zamjenjuju jer zamjena jednoga glasa drugim ne mijenja značenje (tada se zovu slobodne inačice) ili se ne pojavljuju u istome okolišu (tada se zovu dopunske inačice). Slobodne su inačice npr. zubno n i desničko n u [n̪ika] i [nika], dopunske inačice zubno i jedreno n u [an̪a] i [aŋka]. Fonemi imaju i psihol. ulogu – oni su govornikova unutrašnja predodžba pojedinoga glasa, koji ima različite izgovorne oblike ovisno o okolini u kojoj se izgovara ili pojedincu koji ga izgovara. Hrvatski govornici sve izgovorne inačice fonema /n/ čuju kao jedan glas n.
Jezici se u odnosu na neograničen broj glasova služe prilično malim brojem fonema, najčešće od tridesetak do četrdesetak. Ni jedan jezik nema fonemski sustav jednak nekomu drugomu.
Fonemima se različito pristupa. B. de Courtenay smatra fonem umnom slikom glasa, nepromjenljivom kategorijom suprotstavljenom konkretnomu glasu. F. de Saussure i francuska škola fonem određuju kao slušno-izgovorni, psihol. i funkcionalni spoj koji se može ostvariti kao glas, ali i biti neostvaren u svijesti pojedinca. Praška škola određuje foneme kao skup apstraktnih razlikovnih obilježja ili opreka među glasovima; taj su pristup razvili R. Jakobson i M. Halle te generativni fonolozi. D. Jones fonem smatra porodicom srodnih glasova, a ne oprekama. Američki lingvisti 1940-ih ističu fonetsku stvarnost fonema, a noviji američki strukturalisti kao foneme raščlanjuju i nadodsječna obilježja, za razliku od drugih fonologa, posebice britanskih. U novije su se doba u fonologiji pojavili pristupi kao prozodijske i obilježne teorije koji se ne služe pojmom fonema.
