Fo [fɔ], Dario, talijanski kazališni glumac, redatelj i pisac (Sangiano, Varese, 24. III. 1926 – Milano, 13. X. 2016). Kazališnu karijeru započeo u Milanu kao radijski komičar i kabaretist izvodeći svoje tekstove kao što su Prst u oko (Il dito nell’occhio, 1953) i Zdravi za ludnicu (Sani da legare, 1954). Od 1958. sa suprugom Francom Rame uprizoruje političke satire: Arkanđeli ne igraju na fliperu (Gli arcangeli non giocano a flipper, 1959), Sedmo: kradi malo manje (Settimo: ruba un po’ meno, 1964) i dr. Šezdesetih godina pristaje uz borbenu ljevicu i 1968. napušta službene kazališne institucije, kako bi osnovao družinu »Nova scena« (Nuova Scena), koja obnavlja tradiciju pučkog teatra. Izvan Italije proslavio se autorsko-izvedbenim remek-djelom Smiješni misterij (Mistero buffo, 1969), nadahnutim apokrifnim evanđeljima i pučkim naslijeđem. Sedamdesetih godina osniva kazališnu komunu, s kojom u Piscatorovu duhu provodi projekt agitacijskog teatra, uključujući iskustva srednjovjekovnih misterija, commedije dell’arte, lutkarstva i kabaretsko-revijalnih oblika. Nastaju Slučajna smrt jednog anarhista (Morte accidentale di un anarchico, 1970), Bum, bum! Tko je? Policija! (Pum, pum! Chi è? La polizia!, 1972), Ne plaćamo, ne plaćamo (Non si paga, non si paga, 1974), Oteti Fanfani (Il Fanfani rapito, 1975), Mamina marihuana je najljepša (La marijuana della mamma è la più bella, 1976), itd. Poslije je nešto umjereniji, zaokupljen liberalnim ciljevima. Objavljuje Glumčev minimalni priručnik (Manuale minimo dell’attore, 1987), postavlja farse Papa i vještica (Il Papa e la strega, 1990), Vrag sa sisama (Il diavolo con le zinne, 1997) i prerađuje Ruzanteova djela (1993–95). Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1997.
