struka(e): teorija književnosti

feministička kritika, smjer književne i kulturalne teorije oblikovan u slijedu revolucionarnih studentskih zbivanja 1968. radi afirmacije specifičnosti ženskog iskustva u okolnostima muške prevlasti nad kulturom. Da bi stekla akademski i društveni utjecaj, feministička kritika ipak se bila prisiljena institucionalizirati, pa je već 1980. u SAD-u, osim snažne udruge, postojalo oko 350 studijskih smjerova poduprtih centrima, programima i legitimirajućim otkrićem prethodnica (V. Woolf, S. de Beauvoir). Početni političko-emancipacijski naboj, razvidan u pionirskom djelu K. Millett Spolna politika (1969), već se tijekom 1970-ih združio sa standardima »muške« teorije, animozitet zamijenio uvidom u prepletenost spolnih kultura, što je u potrazi za istančanijim teorijskim instrumentima otvorilo dijalog s psihoanalizom (E. Showalter, J. Mitchell, J. Rose, N. Chodorow). U Francuskoj, gdje se u ozračju 1968. teorija gotovo poistovjećivala s revolucionarnošću, feministička kritika nije imala potrebu za aktivističkim distanciranjem od »ispraznih teoretičara«, pa je dijalog što ga s njima vode glavne predstavnice (L. Irigaray, H. Cixous, J. Kristeva, M. Wittig) bio plodniji. U homogenu predodžbu ženskoga spola, potaknutu između ostaloga koncepcijom tzv. ženskoga pisma (écriture feminine), intervenirale su američke teoretičarke sredinom 1980-ih uvodeći u nju rasnu, klasnu, etničku, seksualnu i kulturalnu razliku. Drži se da tek sve one skupa složenom društveno-simboličkom interakcijom oblikuju varijabilnu kategoriju roda (gender). Na provizornosti i preoznačivosti te kategorije, kritikom vladajuće heteroseksualne matrice zapadne kulture, Judith Butler je 1990-ih razvila utjecajnu koncepciju tzv. izvedbene tvorbe identiteta.

Citiranje:

feministička kritika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 24.6.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/feministicka-kritika>.