Fellini [fel:i:'ni], Federico, talijanski filmski redatelj i scenarist (Rimini, 20. I. 1920 – Rim, 31. X. 1993). Iz obitelji iz srednje klase, pohađao katolički internat, napustio studij prava u Firenci; isprva bio crtač stripova i karikaturist, pisao kratke priče za radio, skečeve za trupu glumca Alda Fabrizija. Od 1940. pisao je scenarije, a uspon je započeo nakon 1945. radeći istodobno kao scenarist i pomoćnik redatelja R. Rossellinija (npr. Rim otvoreni grad – Roma città aperta, 1945., Paisà, 1946), svojega uzora. Kao redatelj je započeo 1950. filmom Svjetla varijetea (Luci di varietà, suredatelj A. Lattuada), samostalno je režirao od 1952 (Bijeli šeik – Lo sceicco bianco). Status istaknutijega redatelja postigao je idućim filmom Dangube (I vitelloni, 1953), a svjetski uspjeh (Oscar za najbolji inozemni film) filmom Ulica (La strada, 1954), tragičnom moralističkom pričom o ljudima s društvene margine, s radnjom u sirotinjskome neorealističkom okružju, ali s naglaskom na psihološkim značajkama likova, što mu je donijelo atribut »neorealista duše«; film je proslavio kao glumicu njegovu suprugu G. Masinu. Sličnim likovima, a djelomično i okolišima, zaokupljao se i u daljnja dva filma – Probisvijet (Il bidone, 1955) i Oscarom nagrađene Cabirijine noći (Le notti di Cabiria, 1957). Uslijedila je preorijentacija većinom na »urbane« filmove u kojima prevladavaju suvremene teme krize morala, otuđenja, traganja za izgubljenim identitetom i duhovnim uporištem; ističu se mozaičnopanoramski prikazi suvremenoga društva, s M. Mastroiannijem u glavnim ulogama, Slatki život (La dolce vita, 1960., Grand prix u Cannesu) i autobiografska ispovijed sineasta 8 1/2 (Otto e mezzo, 1963., nagrada Oscar) – koji se smatraju vrhuncima modernoga filma. U daljnjoj fazi, s djelima neujednačene vrijednosti, varirao je svoju raniju tematiku šireći je i u vremenskom smislu (npr. Satyricon – Fellini Satyricon, 1969., prema djelu G. Petronija Arbitera, i Casanova, 1976). Golem uspjeh postigao je nostalgičnim, djelomično i autobiografskim filmom Amarcord (1973., nagrada Oscar). Uz V. de Sicu, R. Rossellinija, M. Antonionija i L. Viscontija, Fellini se ubraja među najznačajnije talijanske sineaste uopće – kao autor moderne osjećajnosti i uglađenog stila, majstor oštroumne društvene kritike i satire s iznimnim darom zapažanja, tvorac filmova izvorno melankolična ugođaja.
