Fališevac, Dunja, hrvatska književna povjesničarka (Požega, 3. II. 1946). Diplomirala je 1971. jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirala 1983. radom o poeziji Ivana Bunića Vučića te je radila od 1971. do umirovljenja 2015 (od 1992. kao redovita profesorica starije hrvatske književnosti); 2016. izabrana u zvanje profesor emeritus. Redovita je članica HAZU-a od 2006. Isprva se bavila srednjovjekovnom književnošću, osobito prozom, iz tada aktualne strukturalističke i naratološke vizure (Hrvatska srednjovjekovna proza, 1980), te je novim pristupima tumačila književnost manirizma (Ivan Bunić Vučić, 1987), da bi se poslije usmjerila na baroknu epiku, naglašavajući poetičke osobitosti narativnih stihovanih djela koja su u hrvatskim povijesnim zemljama nastajala tijekom više od triju stoljeća (Kaliopin vrt, 1997; Kaliopin vrt II, 2003). Poetičke, retoričke, genološke i stilskoperiodizacijske probleme hrvatske književnosti od srednjega vijeka do klasicizma i predromantizma razmatrala je u knjizi Stari pisci hrvatski i njihove poetike (1989., prošireno izdanje 2007), dok je u knjizi Smiješno & ozbiljno u staroj hrvatskoj književnosti (1995) analizirala aspekte i funkcije komičnoga, smiješnoga i duhovitoga, kao i strukturne i žanrovske osobine u djelima starije hrvatske književnosti. U kasnijem radu interese je proširila na književnoantropološki pristup (suuredila je zbornike Čovjek, prostor, vrijeme, 2006., i Prostori snova: oniričko kao poetološki i antropološki problem, 2012., sa Živom Benčić). Trajna zaokupljenost dubrovačkom ranonovovjekovnom književnošću i interes za kulturni kontekst usmjerili su je i na istraživanje uzajamnog odnosa književnosti i društveno-političkih struktura te ideoloških implikacija u Dubrovačkoj Republici (Dubrovnik – otvoreni i zatvoreni grad, 2007; Slike starog Dubrovnika, 2017). Samostalno ili u suradnji uredila je i zbornike Hrvatski književni barok (1991), Fra Andrija Kačić Miošić i kultura njegova doba (2007), Književni barok (1988), Tropi i figure (1995), Umijeće interpretacije (2000), Putovima kanonizacije (2008) i Marin Držić 1508–2008. (2010). S Josipom Liscem i Darkom Novakovićem pokrenula je niz Hrvatska književna baština (I–IV, 2002–05), namijenjen objavljivanju nepoznate, ponajprije rukopisne građe te studija o hrvatskoj književnoj kulturi. Priredila je lektirna izdanja mnogih kanonskih pisaca (Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Ivan Mažuranić) te niz manje poznatih tekstova starije (Proslavljenje svetoga Dujma Ivana Dražića, Slava ženska Jakova Armolušića, Beča grada opkruženje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikoga vezijera Petra Bogašinovića) i novije hrvatske književnosti (Gvozdansko Ante Tresića Pavičića), bila suurednica Leksikona hrvatskih pisaca (2000) i Leksikona hrvatske književnosti: djela (2008). Dotadašnja istraživanja starije hrvatske književnosti, temeljena na filološkom pristupu, modernizirala je služeći se novijim znanstvenim paradigmama, znatno pridonijevši hrvatskoj književnoj historiografiji svojim mnogobrojnim, argumentacijski uvjerljivim i spoznajno inventivnim radovima. Dobitnica je Državne nagrade za znanost za životno djelo (2013).
