Eyck [ik], Jan van, nizozemski slikar (Maaseick, oko 1395 – Brugge, 22/23. VI. 1441). Uza svojega brata Huberta, prvi slikar na europskome sjeverozapadu koji je prevladao srednjovjekovne sheme i inaugurirao novi likovni izraz. Smatra se autorom jednoga dijela minijatura u torinsko-milanskom Časoslovu (Livre d’Heures). Radio u Hagu, na dvoru burgundskoga vojvode Filipa Dobrog u Lilleu, u Lisabonu, a od 1431. do smrti u Bruggeu. Glavno mu je djelo poliptih na glavnome oltaru u crkvi sv. Bavona u Gentu, što ga je vjerojatno započeo njegov brat, a on dovršio 1432., sa središnjom kompozicijom koja prikazuje poklonstvo pred apokaliptičnim Jaganjcem. Na toj se slici prvi put u okviru nizozemskoga slikarstva javlja niz novih, suvremenih, svjetovnih motiva i tema. Cijeli je apokaliptički prizor kao kompozicija prikazan u prirodnom okolišu, slobodnom, minucioznom i verističkom pejsažu. Oltar koji se sastoji od nekoliko krila, oslikanih s vanjske i unutarnje strane, donosi prve aktove (Adam i Eva) u okviru nizozemskoga slikarstva i prve vjerne portrete suvremenika (donatori). Ostala su njegova djela većinom kompozicije s likovima minuciozno reproduciranih fizionomija u interijerima, a intimno ozračje prostorija anticipira umjetnost nizozemskoga interijera i žanr-prizora u XVII. stoljeću (Giovanni Arnolfini sa ženom, 1434; Madona kanonika van der Paele, 1436; Madona kancelara Rolina, 1436). Među prvima se služio uljenim bojama kojima je ostvario nove kolorističke ljestvice i dočarao iluziju prostora. Njegova djela utjecala su na nagli razvoj nizozemskoga slikarstva u XV. stoljeću (Hugo van der Goes, Petrus Christus, Dirk Bouts i dr.).
