eskimsko-aleutski jezici, jezična porodica u koju se svrstavaju eskimski jezici i aleutski, jezik koji sam tvori granu. Među eskimske jezike svrstavaju se inuit (na sjevernoj Aljaski, u Kanadi i na Grenlandu), jupik (na južnoj Aljaski) te sirenik, čaplino i naukanski, eskimski jezici koji se govore u istočnom Sibiru. Osnovna je genetska podjela između inuita i ostalih eskimskih jezika, koji se svi mogu smatrati bliskima jupiku. Premda u Europi vlada zabluda o Eskimima kao o jedinstvenom narodu i o eskimskome kao o jednom jeziku, među eskimskim jezicima nema međusobne razumljivosti, a njihovi govornici nemaju nikakve svijesti o etničkoj srodnosti različitih skupina koje govore eskimskim jezicima.
Na Grenlandu je inuit pismeni jezik od XVIII. st., kada je Danac Paul Egede objavio prvi rječnik (1750) i gramatiku (1760) grenlandskoga. Pravopis je fiksirao njemački misionar Samuel Kleinschmidt 1851., i taj je pravopis ostao u upotrebi do reforme 1973. Danas je inuit i jezik javne komunikacije, s oko 60 000 govornika; ostali eskimski jezici imaju znatno manje govornika.
Fonološki sustavi eskimskih jezika odlikuju se mnogobrojnim suglasnicima koji se tvore u stražnjem dijelu govornoga trakta. Sibirski jupik tako ima velarne i uvularne okluzive, te zvučne i bezvučne velarne i uvularne frikative, koji usto mogu biti labijalizirani. Međutim, ukupan broj suglasnika u eskimskim jezicima obično nije velik; inuit, primjerice, ima samo bezvučne okluzive. Također, sustavi samoglasnika minimalni su: inuit ima samo a, i, u.
Eskimski su jezici polisintetički i inkorporativni: punoznačne riječi koje izražavaju osnovne argumente glagola i njihove modifikatore reduciraju se u njima u sufikse, tako da cijeloj rečenici u hrvatskome može odgovarati samo jedna riječ u eskimskome, npr. On želi nabaviti čamac izražava se na inuitu jednom riječju. Poput većine jezika Sibira i sjevernoga dijela Eurazije, ni eskimsko-aleutski jezici nemaju gramatičkoga roda (imenskih klasa), ali imaju padeže, jedninu, dvojinu i množinu, te razvijen sustav glagolskih načina. Sintaktička struktura rečenice ergativna je: isti padež izražava subjekt neprelaznoga glagola i objekt, a poseban padež (ergativ) označuje samo prelazni subjekt.
