Ernaux [εʀnọ'], Annie, francuska književnica (Lillebonne, Seine-Maritime, 1. IX. 1940). Nakon pohađanja privatne katoličke škole studirala je francuski jezik i književnost u Rouenu. U Annecyju je od 1967. radila kao učiteljica, a nakon preseljenja u Cergy-Pontoise 1977., do umirovljenja 2000. predavala književnost u Nacionalnome centru za učenje na daljinu (Centre national d’enseignement à distance).
Njezini romani, karakteristično autobiografskoga nadahnuća, s dokumentarističkom preciznošću u odabiru motiva i detalja opisuju emocionalne posljedice (krivnju, sram, ljutnju, bol) nošenja s prošlošću opterećenom traumatičnim doživljajima, gubitcima i nadanjima, te socijalni uspon (omogućen obrazovanjem) i neprilagođenost pripovjedačice radničkoga podrijetla u svijetu hladne srednjoklasne građanske kulture. Neprekidno proširujući i ispitujući granice žanra (tzv. autofikcija), propitujući i istražujući osobno iskustvo te mogućnosti njegova literarnog oblikovanja u odrazu varave pouzdanosti sjećanja i egzistencijalnih tjeskoba, ona skreće pozornost na njegovu društveno konstruiranu narav, pa je »ja« u njezinoj literaturi (većina joj je romana pisana u prvome licu sažetim, suzdržanim, »kliničkim« stilom hladnoga promatrača, prividne jednostavnosti i nužne distance, tzv. plošnim pisanjem – l’écriture plate) »transpersonalna forma« koja omogućuje pomak od individualnoga prema kolektivnome, u naoko običnome i svakodnevnome odražavajući povijesno i političko. Unatoč prvotno ambivalentnoj kritičkoj recepciji, njezina su najznačajnija ostvarenja u novije doba ocijenjena kao vrhunska te pobuđuju zanimanje osobito feminističke književne kritike: Ispražnjeni ormari (Les Armoires vides, 1974), o traumatičnu iskustvu ilegalnoga abortusa 1960-ih (istoj se temi vratila u romanu Događaj – L’Événement, 2000); Mjesto (La Place, 1983), koji određuje »autosociobiografijom«, nižući banalne događaje iz života svojega oca, skromnoga trgovca, istražujući »vanjsku ili unutarnju stvarnost (…) izvan parametara fikcije«; Žena (Une femme, 1987), o majčinu životu, bolesti i umiranju od Alzheimerove bolesti (dnevničku prozu o tom iskustvu objavila je pod naslovom Nisam izašla iz svoje tame – Je ne suis pas sortie de ma nuit, 1997); Jednostavna strast (Passion simple, 1991), opis strasti kao iščekivanja, bezuvjetnosti i opsjednutosti; Sram (La honte, 1997), o sjećanjima iz djetinjstva opterećena osjećajem klasne nedostatnosti; Uporaba fotografije (L’usage de la photo, 2005., u koautorstvu s partnerom Marcom Mariejem), o suočavanju s vlastitom bolešću; najvažniji roman Godine (Les Années, 2008), u kojem o sebi prvi put piše u trećem licu, dajući istodobno kulturološki presjek francuskoga društva od II. svjetskog rata do ranoga XXI. st.; Djevojačke uspomene (Mémoire de fille, 2016), o sjećanjima na adolescentske traume. Uz mnoga druga priznanja, dobila je 2022. Nobelovu nagradu za književnost.
