erinije (grčki Ἐρıνύες, Erinýes, od ἔρις, éris: svađa, razdor), u grčkoj mitologiji, tri božice osvete: Alekta (Ἀληκτώ, Alēktṓ: neumoljiva), Megera (Μέγαιρα, Mégaira: zavidna) i Tizifona (katkad i Tisifona; Τισιφόνη, Tisiphónē: osvetnica). U rimskih su pisaca poistovjećene s furijama. Od oko 480. pr. Kr. u kultu se zazivaju eufemistički kao eumenide (Εὐμενίδες, Eumenίdes: milostive, dobrostive). Povezivane su i s moirama, a Eshil ih izgledom prispodobljuje gorgonama i harpijama. Prema najraširenijem tumačenju one su personifikacije gnjevnih mrtvaca ili možda personificirane kletve, tj. sadržavaju predodžbu o nužnosti kazne i osvete radi uspostave pravednog reda. U pučkim molitvama zazivane su da umire duše prerano i nasilno preminulih. Spominju se već na glinenim pločicama u Mikeni (1400. do 1200. pr. Kr.). U Homera posjeduju karakteristične osobine iz kasnijih mitoloških pripovijesti: žive u podzemlju, jamče za zakletve, ispunjavaju bačene kletve, dovode do ludila ili sljepila, kažnjavaju prijestupe, osobito obiteljska zlodjela. U Hezioda (Postanak bogova) rođene su iz kapi Uranove krvi prolivene kastracijom, što upućuje na njihovu poveznicu s obiteljskim zločinom, osobito s ocoubojstvom. U Eshila (Eumenide) one su djevice, kćeri božice noći Nikte (Nýks). Na glinenim vazama prikazivane su kako kažnjavaju zločince, a u likovnim umjetnostima (Kalamid, Skopa, sarkofazi) kao lovkinje. Atributi su im krila, zmijolike kose, lovačke čizme i kratki hitoni; u rukama nose zublju i bič. Po njima su nazvani planetoidi Megera (464 Megaira), Alekto (465 Alekto) i Tizifona (466 Tisiphone). Hrvatski naziv Srde potječe iz starije dubrovačke književnosti (npr. Osman Ivana Gundulića).
