elizabetansko kazalište, naziv za kratko, no iznimno plodno razdoblje procvata i profesionalizacije engleske dramske i kazališne produkcije potkraj XVI. i na početku XVII. st., u doba vladavine kraljice Elizabete I. Tada je u Londonu, gradu s 200 000 stanovnika, djelovalo čak šest kazališta i niz dramatika (Th. Kyd, G. Chapman, Ch. Marlowe, B. Jonson, Th. Dekker, J. Marston, J. Webster, J. Fletcher, Th. Middleton i poglavito W. Shakespeare). Njihova su djela u prvome redu bila namijenjena izvedbi, i zato sastavljena u skladu s njezinim uvjetima, pa su svoj današnji oblik zadobila tek u kasnijim redakcijama. Prva kazališna zgrada bila je podignuta 1576., i poput svih koje su slijedile, bila je smještena na rubnom dijelu grada pod izravnom jurisdikcijom monarha, a kazališne su skupine – sastavljene redom od muškaraca, jer su dječaci glumili ženske uloge – djelovale pod pokroviteljstvom pojedinih plemića. U kazalište Globe, unatoč protivljenju puritanaca, moglo je stati i do tri tisuće ljudi, poglavito građanskog sloja. Predstave su se izvodile danju, a scenografiju je tvorila jedino simbolička razdioba scene na nebo, oslikano na svodu, zemlju, tj. pozornicu na kojoj se odvijala radnja, te pakao, prostor propadališta (raspored naslijeđen od srednjovjekovne pozornice). Repertoar kazališta sadržavao je i do četrdeset naslova, od komedija punih fantastičnih elemenata, preko povijesnih drama punih anakronizama do tragedija, redovito nastalih preradbom ili kontaminacijama postojećih mitoloških, povijesnih ili pak književnih predložaka.
