elejska škola ili elejci (grč. Ἐλᾶσταı, Elãstai), filozofska škola koja je djelovala od sredine VI. do sredine V. st. pr. Kr., nazvana po grčkom gradu Eleji (Ἐλέα, Eléa) u južnoj Italiji, kamo se preselio njezin osnivač Ksenofan iz Kolofona. Glavni su joj predstavnici: Parmenid, Zenon i Meliso. Nasuprot prvim grčkim filozofima (jonska škola), koji su svijet tumačili pojmom prauzroka, odnosno pratvari, i gledali ga u okvirima osjetilne spoznaje, i nasuprot Heraklitu, koji smatra da je kozmos nešto jedinstveno, nastalo u borbi suprotnosti i što se neprekidno mijenja, elejci postavljaju naučavanje o dvjema sferama zbilje, po kojem je vidljivi svijet, do kojega dolazimo preko osjetila, varka, pojava, a iza tog se svijeta tek nalazi istinski bitak (τὸ ὄν), jedan, sveobuhvatni, opći, nepromjenljivi i vječni, koji se spoznaje samo mišljenjem (Parmenid). Iz pojma sveobuhvatnoga bitka elejci su izveli nepostojanje praznoga prostora, a zbog proturječnosti pojave kretanja, koje se javljaju pri misaonoj analizi, poricali su i samo kretanje (Zenonove aporije). Parmenidov pogled zasnovan je na tvrdnji da praosnova svega mora biti uvijek jednaka samoj sebi. Zato elejci smatraju da nas osjetilna spoznaja vara, jer ona nam govori o kretanju i mijenjanju, dakle o prividu. Samo nas umna spoznaja može dovesti do toga da »gledamo na ono čega nema pred očima kao na ono što jest«. Premda idealistička po usmjerenosti, ta je škola svojim kritičkim duhom i živim interesom za logičke i lingvističke probleme znatno utjecala na razvoj grčke filozofije. Elejci jasno postavljaju problem razlike između biti stvari i njezine pojave, problem osjetilne spoznaje i mišljenja te kritički uočavaju proturječnosti naivnoga pojma kretanja, vremena i prostora.
