elegija (lat. elegia, grč. ἐλεγεία; možda prema frigijskom elêgn: frula).
1. Pojam koji književna znanost rabi i u metrici i u genologiji. Elegija naime istodobno označava svaku pjesmu sastavljenu elegijskim distihom (tj. kombinacijom heksametra i pentametra) i tematski obilježen modus stihovanih djela u kojem se odražava kakvo bolno iskustvo (smrt, razdvojenost od voljene osobe ili doma, onemogućena ljubav i dr.) u potrazi za utjehom. Put do potonjega značenja elegije dugotrajan je i obilježen prijelazom iz epskoga registra u lirski. Među najstarijim sačuvanim fragmentima (oko VII. st. pr. Kr.) susreće se nešto širi tematski repertoar: domoljublje (Kalin, Tirtej), politika (Solon), filozofske misli (Ksenofan, Teognid), ljubav (Mimnermo). Napuštanje epske distancije i prihvaćanje subjektivno oblikovana izričaja pripisuje se međutim tek predstavnicima rimske elegije (Kornelije Gal, Tibul, Propercije, Ovidije). S razvojem književnosti na pučkim jezicima dolazi do načelnoga, ali ne i potpunog izostanka elegijske metričke strukture koja se temelji na kvantitativnoj versifikaciji (E. Spencer, P. de Ronsard, J. Sannazaro, Th. Gray, F. G. Klopstock, J. W. Goethe, F. Hölderlin, R. M. Rilke, E. Montale). – Elegija je u hrvatskoj književnosti zastupljena dvanaesteračkim stihovima A. Palmovića (Zagorske elegije) i S. S. Kranjčevića (Uskočke elegije), a V. Nazor okušao se u oživljavanju klasične metričke strukture (Topuske elegije, 1933) i prevođenju Goetheovih Rimskih elegija (1932).
2. U glazbi, naziv kojim se obilježava skladba određena značaja, izražaja, lirsko-melankolična, žalobna. Upotrebljava se najprije uglavnom za vokalne skladbe (osobito od XVIII. st.) tipa žalobnice, tužaljke (L. van Beethoven, Elegischer Gesang). Od XIX. st. javlja se češće kao naslov instrumentalnih skladbi žalobna, sjetna izraza (S. Neukomm, Elégie à la mémoire de Chopin). U novije doba susreće se i kao naslov opere (H. W. Henze, Elegie für junge Liebende).
