ekološka valentnost, amplituda variranja pojedinih ekoloških činitelja, u opsegu koje je moguć opstanak neke vrste. Ona je izraz ekološke plastičnosti vrste, uvjetovane nasljednom osnovicom koja se ostvaruje u određenim morfološkim i fiziološkim prilagodbama. Širinom amplitude označujemo koliko velike razlike u vanjskim činiteljima može podnijeti određena vrsta. Eurivalentne vrste (grč. εὐρύς: širok) imaju široku sposobnost prilagođivanja, tj. široku ekološku valentnost koja im omogućava opstanak u vrlo različitu okolišu. Stenovalentne vrste (grč. στενός: uzak) imaju usku ekološku valentnost, tj. ekološki su više specijalizirane. Valentnost se može odnositi i na pojedine čimbenike kao što su npr. podnošljivost na promjene temperature (stenotermnost – euritermnost), izbirljivost u hrani (stenofagnost – eurifagnost). Evolucija organskog svijeta išla je prema sve većoj ekološkoj specijalizaciji. Nasuprot tomu, široko rasprostranjeni geografski kozmopoliti organizmi su na nižem stupnju razvoja koji u ekstremnim ekološkim uvjetima prelaze u stanje anabioze (npr. u oblik spore), u kojem preživljavaju nepovoljne uvjete. Kod pojedinih vrsta širina ekološke valentnosti može biti različita u odnosu na različite ekološke čimbenike, tj. u odnosu na jedan od čimbenika vrsta može biti eurivalentna, a u odnosu na drugi stenovalentna. Malarični komarac npr. podnosi razlike u temp. od +30 °C do –30 °C, ali je osjetljiv na promjene vlažnosti koje se udaljavaju od 90%-tne. Kod ekološke valentnosti razlikuju se 3 glavne točke: ekološki optimum, tj. vrijednost čimbenika okoliša kod koje se životni procesi najbolje odvijaju, te ekološki minimum i ekološki maksimum, krajnje granice tolerantnosti za određeni čimbenik, izvan kojih nastupa smrt promatranog organizma.
