duša (grčki ψῦχή; latinski anima: životni dah, »disanje«, duh), središte mišljenja, htijenja i osjećanja, poima se kao samostalna bît u čovjeku ili kao savjest, važan filozofski pojam i jedna od ključnih kategorija u teologiji. Obično duša predstavlja osobnost u budnom stanju svijesti, smještena je u glavi ili srcu, a nakon smrti živi u novom egzistencijskom obličju u onostranosti. Predodžba o »duševnom«, živototvornom načelu u čovjeku nazočna je u naroda svih oblika kulture, a uz jedinstven pojam duše često se prihvaća postojanje više (pluralizam) ili dviju duša (dualizam), bilo da se radi o različitim pojavama jedinstvene duše ili o samostalnim, međusobno neovisnim dušama. Značenje pojma duše pokazuje na unutarnje načelo života, vitalnost što se očituje u navlastitom tjelesnom gibanju, nasuprot neživomu, što se pokreće izvana. Duša u smislu životne snage lokalizira se u raznim organima: glavi, srcu, jetri, krvi ili kostima, a nakon smrti može živjeti u drugim oblicima, ili umire. U nazorima gdje duša ne propada s tijelom, pretpostavlja se da živi u onostranoj vječnosti, boravi kao sablast na zemlji ili se pak reinkarnira u drugim ljudima ili životinjama (nauk o seobi duša). Iz židovske tradicije potječe vjera u uskrsnuće, prihvaćena u kršćanstvu, prema kojoj se u nebeskom životu sve više poistovjećuju dušu i duh, a polazište je u dualizmu tijela i duše. Kršćanski nauk prihvatio je, teološkim iskazom o duši kao forma corporis, izvorno naravno jedinstvo ljudskoga bitka, pri čemu se duša utjelovljuje u konkretnoj vremensko-prostornoj zbiljnosti; duša i tijelo nisu dvije zbiljnosti na čovjeku, nego je zbiljski samo jedan i cjelovit čovjek, posve duša i posve tijelo, jedno je zbiljnost drugoga. Prema animističkome shvaćanju duša slična ljudskoj pripisuje se i životinjama i biljkama.
Predkršćanski simbol ptice za dušu pretvorio se pod biblijskim utjecajem u kršćanstvu u goluba ispunjena milošću duha, koji odlazi s ustâ umirućih svetaca. Znakovita je predodžba duše kao božanskoga udaha, koji je u obliku snage života Bog udahnuo Adamu; zato se nakon smrti otvara prozor kako bi duša mogla otići. Odatle i izraz za smrt izdahnuti, izdiše se duša kao životna snaga. Svetkovina je duše Nova godina, tjedan duše počinje nakon Svih svetih, dan svih duša simbolizira prisjećanje na duše umrlih.
Aristotelov spis O duši doksografski svjedoči o predsokratovskom razvoju pojma duše kao načela »gibanja« i »spoznavanja«. Za Talesa je duša božansko načelo gibanja prisutno u cijelom kozmosu, za Anaksimena je zrak koji nas održava svojom snagom. Nauk o seobi duša kao kazni (reinkarnacija, metempsihoza) pojavljuje se kod Pitagore, prisutan je kod Ksenofana i Empedokla. Anaksagora razlikuje dušu imanentnu živomu od duha (νοῦς, noũs) koji je »za sebe« i »vlada« nad onime što ima dušu. Prema Heraklitu duša je moć razumijevanja, smještena je u kruženje elemenata te kao bezgranično počelo (ἀρχή, arkhḗ) svega ujedno ima neograničeno dubok »smisao« (λόγος, lόgos); duša se može pročistiti do »odsjaja svjetla« božanske vatre. Platon je začetnik dualističkoga poimanja duše; duša je shvaćena u svojoj jednostavnosti kao nešto netvarno, ali samostalno, što je samo izvanjski povezano s tijelom, u smrti se rastavlja od tijela, na što se nastavlja gnoza, u novom vijeku psihofizički paralelizam. Za Platonovo razumijevanje duše važan je ćudoredni sklop potaknut sokratovskom »brigom za dušu«, pa duša postaje za čovjeka izvorište svakoga dobra i zla, kao načelo ćudorednog određenja slična je božanskomu. Besmrtnost se duše očituje u apriornom znanju, koje je dokaz prisjećanja ideja što ih je duša promatrala prije rođenja. Tri su glavna dijela duše: požudni, voljni i misaoni, kojemu pripada briga za cjelinu duše. Prema Demokritovu materijalističkome monizmu duša se sastoji iz gibljivih najfinijih okruglih vatrenih atoma. Aristotel određuje pojam duše kao oblikovno (ἐντελέχεıα, entelékheia) i djelatno načelo (ἐνέργεıα, enérgeia) tijela, s pomoću kojega tijelo posjeduje navlastiti način bitka (oblik), pa se s toga stajališta cjeline živog organizma suprotstavlja dualističkomu pogledu. Duša je »prva zbiljnost« (enérgeia) prirodnoga tijela koje prema mogućnosti ima život. Razlika je ljudske duše od biljne (duša rasta) i životinjske (duša zamjedbe) što samo u nju ulazi božanski duh, otvara ju za cjelinu bića (anima quodamodo omnia) i tako joj omogućuje spoznaju i ćudoredno djelovanje. Besmrtan je samo duh, a duša kao oblik zbiljnosti tijela propada zajedno s njime. Prema stoicima duša je s nama srasla pneuma pa je kao takva dio vatre koja prožimlje cijeli kozmos. Za Augustina duša, koja je stvorena ali besmrtna, nalazi se između tijela i Boga. Aristotelovska spona filozofsko-psihološkoga pojma duše s metafizičkom teologijom i ontologijom odredila je kršćansku filozofsku tradiciju, poglavito u srednjem vijeku kod Tome Akvinskoga, čemu se još pridružuje nauk objave, stvaranje svijeta, individualna samostalnost kao supstancijalnost i osobnost, ali je za kršćanstvo ključna postavka o besmrtnosti duše. Tomina formula duše (anima unica forma corporis) pokazuje da čovjek nije jednostavno sastavljen od tijela i duše, nego je zapravo riječ o dva samo metafizički razlučiva načela bitka izvorno i svagda jednoga bića, čovjeka, a smrt se u tom svjetlu pojavljuje samo kao sastavnica ljudske besmrtnosti. Pojam duše ostaje središnja tema u metafizičkoj filozofiji subjektivnosti uz pojmove Boga i svijeta. G. W. Leibniz otkriva dušu u svim istinskim supstancijama, »monadama«. Ch. Wolff je zasnovao samostalnu disciplinu racionalne psihologije. I. Kant je dušu pojmio spoznajnokritički kao nužnu za misaoni pojam uma; objektivno značenje ima ideja duše u ćudoredno-praktičnom okružju, nužna je za moralno djelovanje. U njemačkom idealizmu duša je subjektivni lik razvoja svijesti iz duha u prirodi. Nasuprot prosvjetiteljskomu racionalizmu, za romantizam, duša i duševno postaju ključne kategorije razumijevanja svijeta i čovjeka. U XIX. i XX. st. od filozofije se osamostaljuje empirijska psihologija i njezina tema pretežito postaju duševna zbivanja, slojevi duše i upravljanje ponašanja. Od Freudove psihoanalize za istraživanje slojeva duše značajna su otkrića dubinske psihologije o nesvjesnome i podsvjesnome. U suvremenoj analitičkoj filozofiji pravac Philosophy of Mind usredotočuje se na problem odnosa duše i tijela.
