dubokomorska fauna, dio životinjskoga svijeta koji živi dublje od 200 ili 400 m. Na tim dubinama životni su uvjeti specifični s obzirom na tlak (raste za jednu atmosferu po cm² za svakih 10 m dubine), količinu i kakvoću svjetla (ispod 20 metara dopiru isključivo njegove kratkovalne zelenkastomodre komponente, a na dubini od 600 m čovječje ga oko više ne opaža), temperaturu (na dubini od 800 m ona je oko 4 °C, a u cijelome stupcu vode ispod 2000 m pa do 10 000 m između 2 °C i 0 °C), količinu kisika (razrijeđen je zbog udaljenosti od atmosfere, a i zbog izostanka asimilacije – nema biljaka), sastav morskoga dna (pokriveno je muljem žitke konzistencije), mogućnosti prehrane (u nedostatku biljaka, primarnu hranu ovdašnjih životinja sačinjavaju organski ostatci uginulih organizama, otpadci i detritus, koji u neznatnim količinama dolaze sedimentacijom iz gornjih slojeva). Tako su abisalne dubine, koje obuhvaćaju oko 55% površine morskoga dna, jedan od najnepovoljnijih biotopa na Zemlji.
Sve do sredine XIX. st. prevladavalo je mišljenje da na tolikim dubinama nema života. Tada je pod pritiskom javnosti Britansko kraljevsko društvo organiziralo ekspediciju (1872–76) na preuređenoj korveti Challenger. U istraživanju je prijeđeno 127 584 km, a uzorci su uzimani na 361 postaji. Iz tisuća dubokomorskih uzoraka utvrđeno je da u moru ima živih organizama i u najvećim dubinama i da oni pripadaju višim grupama i rodovima, poznatima iz plićih voda. Očito je da su se dubokomorske životinje razvile od obalne faune prilagodivši se svojoj sredini stvaranjem naročitih prilagodba, a s vremenom su nastale osebujne vrste, rodovi pa čak i redovi.
U odnosu na tlak i nisku temperaturu dubokomorske životinje ne pokazuju posebne morfološke prilagodbe pa zasad, zbog neistraženosti, preostaje samo pretpostavka o stečenim specifičnim svojstvima žive citoplazme. U odnosu na svjetlosne uvjete postoji niz prilagodba: različiti stupnjevi zakržljalosti očiju ili pak jako povećane oči te poseban tip očiju, tzv. teleskopske oči; sposobnost svijetljenja i razvitak naročitih svijetlećih organa; prevladavanje jednobojnosti i to crne i crvene boje. Kod slijepih dubokomorskih životinja osobito su se razvili osjetni organi za opip i njuh na vrhu dugih ticala te bočna pruga u riba. Zbog žitka muljevita morskoga dna neke spužve imaju korjenolike tvorbe za sidrenje i pričvršćivanje, ježinci neobično duge bodlje, a rakovi izvanredno duge noge, na koje se prenosi tjelesna težina, a to sprječava tonjenje tijela u mulj. Zbog oskudice hrane, s dubinom opada broj vrsta i gustoća naseljenosti. Zbog nedostatka biljne hrane i suspenzije organskih čestica ovdje se nastanio manji broj vrsta koje filtriraju i žive od suspenzije, a druge su grabežljivci (osobito rakovi i ribe) i potrošači detritusa i mulja (trpovi, stapčari, spužve). Za hvatanje plijena grabežljivci imaju neobično duga ticala i dugačak rep s organima za svijetljenje, koji služi kao mamac. Važna su prilagodba i neobično velika usta s jakim zubima te golema rastezljivost želuca i trbuha, kao npr. u rodova riba Chiasmodon i Melanocetus koje mogu progutati plijen nekoliko puta duži i teži od vlastita tijela. Ovdje su organizmi pretežno mali, ali ima i upadljivo velikih, kao npr. rak deseteronožac Kaempfferia koji je dug 3 m.
Dubokomorsku faunu sačinjavaju u prvome redu neki zrakaši, osobito skupina Tuscaroridae, zatim staklene spužve Hexactinellidae, mnogi jednakonožni i desetonožni rakovi, a zatim mnogo vrsta glavonožaca (osobito pripadnici skupine Cirromorpha). Od bodljikaša česti su stapčari, koji prirasli za morsko dno tvore prostrane dubokomorske livade, te neke morske zvijezde iz por. Porcellanasteridae kao Porcellanaster i Albatrossaster richardi iz dubine od 6000 m. Od 5 redova trpova, red Molpadonia i Elasipoda isključivo su dubokomorski. Dubokomorsku faunu sačinjava i oko 1000 vrsta riba; ističu se porodica Alepocephalidae s većim brojem tamnih i crnih oblika, Stomiatidae jako produžena tijela, Sternoptychidae s rodom Argyropelecus s teleskopskim očima te Scopelidae zakržljalih očiju, ali sa svjetlonosnim organima. Zbog sličnih fizikalnih uvjeta iste dubokomorske vrste mogu se susresti u Atlantskom i u Tihom oceanu. Dubokomorske ribe dišu polako, a rijetko su veće od 30 cm. Tijelo im sadržava veliku količinu vode i malo proteina. Dugo mogu biti bez hrane, a energiju iz hrane više koriste u osnovnom obliku nego li za izgradnju tijela.
