Drašković, Janko, hrvatski preporoditelj i političar (Zagreb, 20. X. 1770 – Radkersburg/Radgona, Štajerska, 14. I. 1856). Nije stekao formalnu naobrazbu; školovao se privatno, no odlično poznavanje prava i tečno znanje latinskoga te nekoliko svjetskih i slavenskih jezika učinili su ga jednim od najobrazovanijih ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj. U razdoblju od 1787. do 1792. služio je u vojsci kao djelatni časnik. Napustivši zbog bolesti vojnu službu u činu natporučnika, nastanio se na svojem imanju Rečici kraj Karlovca, ali je povremeno živio i u Zagrebu. U sastavu dobrovoljačkih jedinica (1802. kao potpukovnik, a 1805. i 1809–11. kao pukovnik) sudjelovao je u protunapoleonskim ratovima. U političkom životu bio je prisutan od 1792., kada je prvi put sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora. Od 1825., nakon obnove ustavnosti, osim u radu Hrvatskoga sabora, redovito je sudjelovao i u radu zajedničkog Ugarsko-hrvatskoga sabora. Suočen s nastojanjima madžarskog nacionalizma, koji je u svojoj težnji za stvaranjem velike, jedinstvene madžarske države bio golema prijetnja hrvatskoj municipalnoj autonomiji, Drašković se oko 1830. priključio mladomu naraštaju građanske inteligencije, koja je svojom djelatnošću upravo polagala temelje hrvatskom nacionalnom pokretu. God. 1832. u Karlovcu je iz tiska izašla njegova Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem. Bila je to prva programska politička brošura napisana štokavskim narječjem. Nastala je uoči zasjedanja zajedničkoga sabora, a imala je poslužiti hrvatskim zastupnicima na njemu da pariraju madžarskim nacionalnim aspiracijama. U njoj se Drašković založio za to da Hrvatska dobije samostalnu vladu (»sovjetni dikasterium kraljevski«) s obnovljenom banskom vlašću, da se narodnu jezik (štokavština) uvede kao službeni jezik na području koje bi, osim užih hrvatskih zemalja i razvojačene Vojne krajine, trebalo obuhvatiti i dio južnoslavenskog područja, konkretno prostor Bosne te slovenske zemlje. Naziv teritorijalno-političke cjeline koja bi, prema Draškoviću, nastala uz pomoć Bečkoga dvora, s time da njezino konstituiranje ne bi podrazumijevalo i prekid državnopravnih veza s Ugarskom, glasio bi »Ilirija Velika«, odnosno »Kraljevstvo Iliričko«. Uz to, Drašković se u Disertatiji založio i za određene gospodarske i prosvjetne reforme, kojima krajnji cilj nije bio ukinuće, nego poboljšanje efikasnosti feudalnog sustava. Pogledi što ih je izložio u Disertatiji imali su funkciju političkog, socijalnog i kulturnog programa preporodnoga pokreta, a Drašković ih je kao zastupnik u velikaškoj kući zajedničkog Ugarsko-hrvatskoga sabora odlučno branio u razdoblju između 1832. i 1836. Drašković je dao i književni prinos preporodnomu pokretu. Osim domoljubnih pjesama, što ih je objavio u Danici (Poskočnica, Pěsma domorodska, Napitnica ilirskoj mladeži, 1835; Mladeži ilirskoj, 1836), valja spomenuti i spis Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter (1838), u kojem se suprotstavio prihvaćanju njemačkog jezika i kulturnih obrazaca njemačke kulture među ženama. Drašković je izravno sudjelovao i u izgradnji institucionalne infrastrukture preporodnoga pokreta (Čitaonice ilirske, Narodnoga muzeja, Matice ilirske, Narodnoga kazališta, Gospodarskoga društva). U razdoblju nakon zabrane ilirirskog imena 1843. Drašković se gotovo u potpunosti posvetio političkom djelovanju. Kao istaknuti prvak Narodne stranke, koristeći se svojim vezama s bečkom vladom i dvorom, napose s barunom F. Kulmerom, nastojao je spriječiti gušenje hrvatskog nacionalnog pokreta, nastavljajući se pritom žestoko odupirati madžarskim nacionalnim zahtjevima. God. 1848. povukao se iz vodstva Narodne stranke. Premda je zbog godina odbio prijedlog da prihvati bansku čast, predsjedao je 22. III. 1848. u Zagrebu skupštini na kojoj se pokušalo formulirati program hrvatskog pokreta 1848/49., a sudjelovao je i u radu Hrvatskoga sabora, zastupajući stajalište da Hrvatska mora dobiti samostalnu vladu te zadržati zajedničko zakonodavstvo s Madžarima, ali ga prilagoditi svojim potrebama.
