Drago, kotorska plemićka obitelj, hrvatskoga podrijetla. Pripadnici obitelji potomci su priora Bazilija (zabilježen 1195) i njegova sina Draga. Rodbinski se povezuju s Dubrovčanima od druge polovice XIII. st.; više članova postiglo je dubrovačko građanstvo, a održavali su veze i sa srpskim i bosanskim vladarima te Crnojevićima, Balšićima i dr. velikašima. Obitelj osobito jača s Tomom (spominje se 1279), zakupcem tržišta u Brskovu. Njegov sin Pavao bio je poslanik srpskoga kralja u Dubrovniku 1301. i 1313., a unuk Toma (u. 1330) izvozio je olovo, obavljao različite poslove za srpski dvor i ondje živio te bio sudionikom dubrovačkih trgovačkih pothvata. U razdoblju XIV–XV. st. isticali su se braća Luka (knez 1396) i Marko (knez i sudac 1400), kotorski vojni zapovjednici, trgovci solju, vlasnici mnogobrojnih kuća, posjeda i brodova te kreditori pojedinaca i općine. Njihovi su potomci u Kotoru obnašali vodeće upravne, vojne i crkvene službe. Zbog više istoimenih suvremenika neki su ogranci u XVI. st. imali nadimke Sisoje, Kjastić, Bambagaj i Longo. U XVI–XVII. st. više je članova steklo visoku naobrazbu na tal. sveučilištima. Latinistu Kamilu (u. nakon 1559) L. Paskalić posvetio je pjesmu naslovljenu Bolesnomu Kamilu Dragu (Ad Camillum Draconem aegrotantem, 1549), dok je Maro pjesmu iz koje je razvidna hrvatska svijest posvetio B. Kašiću (tiskana u Pjesni duhovne od pohvala Božijeh, 1617). Osim Nikole s kraja XIV. st., kotorskim je biskupom bio Vincencije (1710–44), a kotorskim i korčulanskim Marin (1655–1733). Iz šibenskoga je ogranka potjecao vjerojatno posljednji pripadnik obitelji pravnik Vincenco (1770–1836), čija je Povijest antičke Grčke (Storia dell’antica Grecia, 1820–36) zanimljivija literarno nego historiografski.
