Dominikanska Republika (u nas katkada Dominikana; República Dominicana), srednjoamerička država u Velikim Antilima; obuhvaća istočni i srednji dio (oko 2/3) otoka Hispaniole; 48 311 km². Na zapadu graniči s državom Haiti (275 km granice). Sjeverne obale oplakuje Atlantski ocean, južne Karipsko more, a na istoku je prolaz La Mona odvaja od Portorika. Dominikanskoj Republici pripadaju i mnogi obližnji otoci (Beata, Saona i dr.)
Prirodna obilježja
Dominikanskom Republikom pružaju se od sjeverozapada prema jugoistoku četiri gorska lanca, građena pretežito od paleozojskih škriljevaca, mlađih eruptivnih stijena i vapnenaca. Sjeverno od planinskoga lanca Cordillera Central (najviši vrh otoka Pico Duarte, 3098 m) pruža se niži gorski lanac Cordillera Septentrional (1249 m), a na jugozapadu bazaltna Sierra de Baoruco (Bahoruco) i Sierra de Neiba (Neyba; do 2367 m). Između sjevernog i srednjega gorskog lanca nalazi se plodna aluvijalna dolina Cibao. Istočni je dio zemlje nizinsko-brežuljkast (Cordillera Oriental; do 736 m). Duljina dobro razvedene obale iznosi 1576 km. Sjeverna, atlantska obala otoka poznata je po dugim pješčanim plažama, koje su pridonijele razvoju turizma (osobito na području Puerto Plata – Cabarete).
Klima je tropska, sa srednjom godišnjom temperaturom 25,5 do 25,8 °C, osim u najvišem gorju, gdje iznosi oko 21 °C (najniža zimska temperatura padne u gorju i na manje od 0 °C). Sjeveroistočni pasati, koji pušu cijele godine, donose najviše kiša na istočne i sjeveroistočne gorske pristranke (i do 2500 mm oborina godišnje), a manje na južnu obalu (Santo Domingo 1382 mm). Najviše je oborina u razdoblju lipanj–studeni. Obalni krajevi često stradavaju od ciklona (hurikani), osobito u kolovozu i rujnu.
Mnogobrojne rijeke (Soco, Higuamo, Romana, Yaque del Norte, Yaque del Sur, Yuna, Yuma i Bajabonico) kratka su toka i nemaju većeg značenja za plovidbu; najdulja je Yaque del Norte (296 km). U zapadnom dijelu ima nekoliko slanih jezera (Enriquillo, obuhvaća 265 km², površina mu je 44 m ispod razine mora).
U gustim šumama na višim istočnim planinskim pristrancima rastu palme, mahagonij, drvo kampeče i drvo brazil, dok je na nižima i pristupačnijima šuma dosta iskrčena. Početkom XX. st. oko 80% površine Dominikanske Republike bilo je pod šumom; intenzivnom sječom njihova površina smanjila se na samo 14,3% početkom 1980-ih, a pojačanim pošumljivanjem posljednjih 30-ak godina udjel šuma porastao je na 40% (2011). U ostalim krajevima razvijena je kserofitna vegetacija (kaktusi, agave, akacije).
Stanovništvo
U Dominikanskoj Republici živi 9 445 281 st. prema popisu 2010., odnosno 10 378 267 st. prema procjeni za 2014., ili 215 st./km². Najgušće je naseljeno šire područje glavnoga grada Santo Dominga (regija Ozama, 3% teritorija, a 35% stanovništva zemlje) te nizina Cibao (gradovi Santiago, La Vega i San Francisco), a najrjeđe jugozapadni dio zemlje. Stanovnici su pretežito mulati i mestici (59%, 2003); bijelaca je 27% (uglavnom potomci Španjolaca), crnaca 12%, a azijata (Kinezi, Japanci, Sirijci, Libanonci i dr.) 2%. Glavnina su stanovništva rimokatolici (68,9%, 2010), a ima i protestanata (18,2%), nereligioznih (10,6%) i dr. Službeni je jezik španjolski. Godine 1920. Dominikanska Republika imala je 894 665 st., 1950. god. 2,1 milijun stanovnika, 1981. god. 5,5 milijuna st., a 2002. god. 8,6 milijuna stanovnika. Porast broja stanovnika usporava se (3,6% prosječno godišnje u razdoblju 1950–60. god., 1,8% u razdoblju 1993–2002., a 1,3% u razdoblju 2002–10), a odraz je smanjena prirodnoga priraštaja (24,2‰ u razdoblju 1985–90., a 17,0‰ u razdoblju 2005–10) i negativne migracijske bilance (–3,2‰ prosječno godišnje u razdoblju 2005–10). Natalitet, koji je još uvijek među najvišima s obzirom na susjedne otočne države, iznosi 21,4‰ (2011), a mortalitet 5,9‰; smrtnost dojenčadi znatno se smanjila, s 47,0‰ u 1996. god. na 26,9‰ u 2011. Stanovništvo se zbog ekonomskih razloga iseljava u SAD (oko 400 000 osoba u razdoblju 1965–80), osobito u New York, dok se u zemlju useljavaju, kao plantažni i lučki radnici, građani Haitija te obližnjih karipskih otoka. Zbog dugogodišnjega visokog prirodnog priraštaja stanovništvo Dominikanske Republike još je uvijek mlado: u dobi je do 14 godina 29,9% (37% u 1995), od 15 do 64 godine 63,6%, a starije od 65 godina samo je 6,5% populacije (2010). Očekivano trajanje života za žene rođene 2010. iznosi 75,8 godina, a za muškarce 69,6 godina. Ekonomski je aktivno 4 601 758 st. (2011); u poljodjelstvu, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 12,6%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 14,5%, u uslužnim djelatnostima 58,3%, a nezaposleno je 14,6% radne snage (2011). U dobi iznad 15 godina nepismeno je 10,5% stanovništva (2010; 17,9%, 1995). Sveučilište u Santo Domingu (osnovano 1538) najstarije je u Americi. Glavni je i najveći grad Santo Domingo s 965 040 st. (šire gradsko područje 2 688 781 st., 2010). Ostali su veći gradovi Santiago de los Caballeros (591 985 st.), San Cristóbal (216 875 st.), San Pedro de Macorís (195 307 st.), San Francisco de Macorís (149 508 st.) i La Romana (130 426 st.). U gradovima živi 74,3% stanovništva (2010).
Gospodarstvo
Ekonomski razvoj zasniva se na iskorištavanju prirodnih bogatstava (ležišta zlata, srebra, nikla i dr.), plodnog tla (uzgoj kave, duhana, šećerne trske i dr.), te na poticanju turizma. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2014. bila je 63,9 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 6145 USD. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (61,6%), a potom industrija (32,1) i poljoprivreda (6,3%). Velike su socijalne razlike, sa znatnim udjelom siromašnog stanovništva (2013. oko 41%); stopa nezaposlenosti iznosi 6,4% (2014). Vrijednost izvoza 2014. bila je 10,1 milijardu USD (nikal, zlato, srebro, šećer, kakao, kava, duhan i dr.), a uvoza 16,9 milijarda USD (gorivo i kemikalije, hrana, roba široke potrošnje, vozila i dr.). Vodeći je vanjskotrgovinski partner SAD (oko 40% izvoza i 46% uvoza), a potom Kanada, Kina, Venezuela, Haiti i Meksiko. Javni dug iznosi 48,2% BDP-a (2014).
Promet
Dominikanska Republika ima 19 705 km cesta (2002; 9872 km asfaltiranih); glavne prometnice povezuju Santo Domingo s gradovima Santiago de los Caballeros (autocesta Duarte), San Cristóbal i Comendador (autocesta Sanchez) i jugoistokom (autocesta Mella do Higueya i Autovia del Este do Punta Cane). Cestama se odvija najveći dio unutarnjeg prometa. Glavnina željezničke mreže (517 km, 2006) privatna je i koristi se za potrebe plantaža i industrije šećera. Dobro je razvijen pomorski promet; glavna su lučka središta Santo Domingo (luke Haina Oriental, Haina Occidental i Santo Domingo; promet 9,4 milijuna tona, 2012), Boca Chica (luka Multimodal Caucedo, 2,8 milijuna tona, 2012), San Pedro de Macorís, Puerto Plata i Manzanillo. Međunarodne zračne luke imaju Punta Cana (5,1 milijun putnika, 2013), Santo Domingo (Las Américas, La Isabela), Santiago de los Caballeros, Puerto Plata, La Romana, Samaná.
Novac
Novčana je jedinica pezo (peso oro, RD$; DOP); 1 pezo = 100 sentava (centavos).
Povijest
Prije dolaska Europljana otok Quisqueya (danas Hispaniola) nastanjivalo je indijansko pleme Karibâ, koje je došlo iz Južne Amerike i potisnulo mirnije starosjedioce Arawake. Na svojem prvom putovanju 5. XII. 1492. otkrio ga je K. Kolumbo i prozvao ga La Española (poslije Hispaniola). Bila je središte kolonijalnih osvajanja do polovice XVI. st., kada tu ulogu preuzimaju Meksiko i Peru. Otok je bio gotovo opustošen postupkom španjolskih osvajača i bolestima na koje domaće stanovništvo nije bilo otporno. U španjolskoj vlasti otok je ostao (kolonija Hispaniola) do 1697., potom je mirom u Rijswijku podijeljen između Francuske (današnji Haiti) i Španjolske (današnja Dominikanska Republika). Polagani gospodarski oporavak otok zahvaljuje radu robova (iz Afrike) na plantažama šećerne trske. Napoleonski ratovi doveli su do kratke francuske vladavine, pošto je mirom u Baselu (1795) Španjolska ustupila Francuskoj svoj dio. Crnački ustanak pod vodstvom F. D. Toussaint Louverturea i poslije J. J. Dessalinesa imao je odjek i u Santo Domingu, pa je Francuska izgubila kontrolu nad otokom. God. 1808. otok je opet došao pod španjolsku vlast, ali je tiranski režim Ferdinanda VII. izazvao 1821. pobunu, pa se kolonija proglasila neovisnom. God. 1822–44. otok je bio jedinstvena republika, a potom se odvojio istočni dio i proglasio samostalnim kao Dominikanska Republika. God. 1861. Dominikanska Republika ponovno je dospjela pod španjolsku vlast; oslobođena je 1865. Druga polovica XIX. i početak XX. st. ispunjeni su unutarnjim političkim borbama. U to su bile umiješane i SAD, koje su 1905. preuzele kontrolu nad financijama i 1916–24. sa svojim mornaričkim bazama držale otok pod okupacijom. Od 1930. zemljom je više od 30 godina vladao diktator general R. L. Trujillo y Molina (kao predsjednik 1930–38. i 1942–52). On je uveo jednostranački sustav vladavine svoje Dominikanske stranke (Partido Dominicano), zabranivši već 1930. Komunističku partiju, a poslije i druge političke stranke. Terorom i korupcijom on i njegova obitelj prigrabili su golemo bogatstvo (zemljišni posjedi, tvornice i dr.). Dominikanska Republika objavila je 1941. rat silama Osovine. Predsjednički položaj Trujillo je 1952. ustupio svojemu bratu, a 1960–62. predsjednik je bio Joaquín Balaguer. Trujillo je ubijen 1961; nakon prvih slobodnih izbora potkraj 1962. predsjednik je postao Juan Bosch (Dominikanska revolucionarna stranka). Prijestolnici je vratio staro ime Santo Domingo (1936. preimenovana je u Ciudad Trujillo). Bosch je proglasio novi ustav (1963), obnovio demokraciju i potaknuo društvene reforme. Nakon vojnog udara u rujnu 1963. došlo je do građanskog rata (s oko 6000 žrtava) i vojne intervencije SAD-a (1965). Aktom pomirbe 31. VIII. 1965. omogućeni su novi izbori (1966), na kojima je pobjedio J. Balaguer (1969. zabranio je Boschovu stranku, a to je obnovilo gerilju); bio je predsjednik ponovno u nekoliko mandata 1970–78. i 1986–96. Dominikanska revolucionarna stranka dala je predsjednike 1978–86; pobijedila je na izborima 1998. a njezin kandidat Hipólito Mejía predsjednik je od 2000. U borbi protiv kriminala 2001. angažirana je i vojska. Leonel Fernández bio je predsjednik 2004–12., potom je Danilo Medina.
Politički sustav
Prema Ustavu od 28. XI. 1966. (posljednje dopune i izmjene amandmanima 2002. i 2010), Dominikanska Republika unitarna je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike istodobno je šef države i nositelj izvršne vlasti; nalazi se na čelu vlade, kojoj članove sam postavlja. Biraju ga izravno građani za mandat od 4 godine. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Republički kongres (Congreso de la Republica), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Camera de Diputados) i Senata (Senado). Zastupnički dom ima 183 zastupnika, a Senat 32 člana. Oba doma biraju se na izravnim izborima za razdoblje od 4 godine. Biračko je pravo opće i obvezno, a imaju ga građani s navršenih 18 godina života, osobe u braku bez obzira na godine starosti, dok pripadnici vojske i policije nemaju pravo glasa. Vrhovni sud najviši je organ sudbene vlasti, postavlja ga Vijeće, sastavljeno od predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti, kojim predsjedava predsjednik republike. Administrativno je država podijeljena na 31 provinciju i jedan distrikt. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 27. veljače (1844).
Političke stranke
Dominikanska revolucionarna stranka (Partido Revolucionario Dominicano – akronim PRD), osnovana 1939., stranka je lijevoga centra. Nakon niza vojnih režima, bila je na vlasti 1978–86. te 1998–2002. U oporbi je nakon izbora 2010. Članica je Socijalističke internacionale. Stranka dominikanskog oslobođenja (Partido de la Liberación Dominicana – akronim PLD), osnovana 1974., stranka je ljevice. Odvojila se od PRD-a. Pobijedila je na predsjedničkim izborima 1996. Nakon parlamentarnih izbora 2010. nalazi se na vlasti.
Književnost
Nakon izborene neovisnosti o Španjolskoj (1844), pojavili su se prozni autori i pjesnici koji pišu o urođenicima (tzv. indigenismo). To je jedna od najjačih književnih struja hispanske Amerike u XIX. st.; ona tematizira američke domorodce kao predmet društvenoga izrabljivanja i žrtve uništavanja identiteta. Za razliku od književnosti drugih zemalja, indigenismo u Dominikanskoj Republici prevladava i u pjesništvu. U pripovjednoj prozi toga razdoblja isticali su se Manuel Jesús Galván (1834–1879) i José Joaquín Pérez (1845–1900). Galván se pročuo romanom »Enriquillo« (1879), na temelju tekstova značajnih kroničara iz XVI. st., odajući priznanje kršćanskoj uljudbi španjolske kolonizacije, ali iskazujući naklonost prema nesretnomu domorodcu. U XX. st. ističe se Manuel del Cabral (1907–99), pjesnik s jakim osjećajem za nepravdu koju za Trujillove diktature proživljava crnačko i miješano stanovništvo. Najpoznatije ime Dominikanske Republike pjesnik je, filolog, antologičar, kritičar i povjesničar hispansko-američke kulture Pedro Henríquez Ureña (1884–1946). Za kulturnu povijest Dominikanske Republike fundamentalna je njegova »Kultura i kolonijalna književnost u Santo Domingu« (»La cultura y las letras coloniales en Santo Domingo«, 1936), a za hispanistiku »Smjerovi u hispansko-američkoj književnosti« (»Las corrientes literarias en la América Hispánica«, Cambridge, 1945., španjolsko izdanje 1949), te »Kulturna povijest Hispanske Amerike« (»Historia de la cultura en la América Hispánica«, izdana posmrtno 1947).
