Đurđević, Stijepo (Di Giorgi, Đorđić), hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 1579 – Dubrovnik, 8. IX. 1632). Imao je nadimak Giman. Zbog nemirna života, puna različitih prijestupa, obavljao samo niže komunalne službe. Književna historiografija smatra ga jednim od autora koji označuju početak baroka u dubrovačkoj književnosti. Nije tiskao nijedno djelo, a sačuvani mu je opus nevelika opsega. P. Bogašinović priredio je 1686. izdanje Đurđevićeva prepjeva Sedam salama pokornijeh kralja Davida, dodavši njegovu osmeračkom prijevodu svoje religiozne pjesme i vlastiti prepjev jednoga psalma. Nije utvrđeno točno vrijeme nastanka Đurđevićeva prepjeva, koji se smatra slobodnijim, ali ništa manje uspjelim od Gundulićeva prijevoda sedam pokajničkih psalama. Sačuvano je i šest osmeračkih ljubavnih pjesama, koje različiti rukopisi pripisuju Đurđeviću, no tri se od njih, primjeri novoga, seičentističkog načina pjevanja (Ljubav draga mene stavi; Ostaj s Bogom, dušo moja; Lijepe vile i gizdave), nalaze i u nekim rukopisima pjesama I. Bunića Vučića, pa ih je M. Ratković uvrstio 1971. u kritičko izdanje Bunićevih pjesama (Stari pisci hrvatski, knjiga 35). Među trima ostalim ljubavnim pjesmama nalazi se i prijevod soneta G. B. Marina Alla Signora Anna N., svjedočanstvo o recepciji Marinova djela i nove književne mode u dubrovačkoj književnosti. Sačuvan je i jedan Đurđevićev sonet na talijanskome napisan »u smrt« kapetana dubrovačke vojske Matije Martinija. Najpoznatije Đurđevićevo djelo komična je poema Derviš, monolog u kršćanku zaljubljena muslimanskog isposnika. Komičnost je u poemi ostvarena različitim svojstvima od ljubavi izludjela, i po svoj prilici ostarjela, glavnog lika. Derviš, također, u svojim očitovanjima iskrivljuje petrarkistički ljubavni instrumentarij, čime je ostvarena svojevrsna parodija petrarkističke književne konvencije. U poemi se, tako, spajaju rafinirano s tjelesnim, tj. pojmovima nižega stilskog registra; konvencionalni petrarkistički izrazi s turcizmima i istočnjačkim kulturološkim elementima; figurativno s doslovnim. Iako se Derviš oslanja na tradiciju šaljivih i parodijskih pastoralnih spjevova u talijanskoj književnosti XVI. st. (L. de Medici), smatra se izvornim djelom. Povezivan i s domaćom tradicijom renesansnoga žanra maskerate, Derviš je začetnik žanra komične poeme, koji je u hrvatskom književnom baroku dao nekoliko velikih djela. Ispjevan je u 50 osmeračkih sestina, i moguće je da je Đurđević upotrijebio taj oblik prije Gundulića. Đurđević je napisao i zbirku satira Memišah, koja se nije sačuvala.
