Demosten (grčki Δημοσϑένης, Dēmosthénēs), grčki govornik i državnik (Peanija u Atici, 384. pr. Kr. – otok Kalaurija, 12. X. 322. pr. Kr.). Kao sedmogodišnjak ostao bez oca, a imetak su mu upropastili skrbnici. Prema antičkim izvorima, upravo ga je želja da na sudu osveti tu nepravdu potaknula da se posveti govorništvu, iako je bio krhke tjelesne građe, nejaka glasa i imao izrazitu govornu manu. Retoričku poduku dobio je od Izeja, nadahnjivao se djelima Platona, Izokrata i Tukidida. Postavši punoljetan, s uspjehom se obračunao sa skrbnicima (Protiv Afoba o skrbništvu – Κατ’ Ἀφόβου ἐπιτροπῆς; Afobu za Fana o lažnom svjedočenju – Πρὸς Ἄφοβον ὑπὲρ Φάνου ψευδομαρτυρıῶν; Onetoru o smetanju posjeda – Πρὸς Ὀνήτορα ἐξούλης α´β´, I–II, 364. do 362. pr. Kr.). Iako je dobio vrlo skromnu odštetu, ta ga je parnica proslavila, pa je kao logograf počeo sastavljati govore i za druge (Govor za Formiona – Παραγραφὴ ὑπὲρ Φορμίωνος; Protiv Stefana zbog lažnog svjedočenja – Κατὰ Στεφάνου ψευδομαρτυρıῶν; Protiv Androtiona o nezakonitom prijedlogu – Κατ’ Ἀνδροτίωνος παρανόμων). U politički život ušao je razmjerno kasno, kao tridesetogodišnjak, govorom O poreznim razredima (Περὶ συμμορıῶν, 354. pr. Kr.), u kojem kao odgovor na perzijske prijetnje zagovara jačanje mornarice uz pravednije raspoređivanje financijskoga tereta. Od toga trenutka Demostenova govornička i državnička djelatnost nerazdvojivo su isprepletene; provodni motiv njegova javnoga djelovanja bilo je uvjerenje da samo potpuno neovisna Atena može očuvati svoj demokratski poredak, ali da u slučajevima ozbiljne prijetnje ne treba isključiti ni sklapanje ad hoc savezništava. Na opasnost od makedonskoga ekspanzionizma upozorio je 351. pr. Kr. Prvim govorom protiv Filipa (Κατὰ Φιλίππου α´), preuzimajući tako za sljedeća tri desetljeća ulogu prvaka protumakedonske stranke u Ateni. Kada trima Olintskim govorima (Ὀλυνϑιαϰός α´β´γ´, 349. pr. Kr.) nije uspio spriječiti pad istoimenoga grada u Filipove ruke, podržao je takozvani Filokratov mir, premda nezadovoljan njegovim odredbama (O miru – Περì εἰρήνης, 346. pr. Kr.). Ubrzo je uvidio da se Filip neće držati svojega obećanja (Drugi govor protiv Filipa – Κατὰ Φιλίππου β´, 344. pr. Kr.), a za veleizdajničko ponašanje optužio je i svojega sudruga u mirovnom izaslanstvu Eshina (O kršenju poslaničke dužnosti – Περὶ παραπρεσβείας, 343. pr. Kr.). Demostenova protumakedonska agitacija dosegla je vrhunac u govoru O položaju na Herzonezu (Περὶ τῶν ἐν Χερσονήσῳ), i u Trećem govoru protiv Filipa (Κατὰ Φıλίππου γ´), oba iz 341. pr. Kr., no ni to nije uspjelo spriječiti kobni razvoj događaja: 338. pr. Kr. pobjedom u bitki kraj Heroneje Filip postaje faktični gospodar Grčke. Najbolju apologiju vlastita političkoga djelovanja iznio je Demosten braneći prijatelja Ktezifonta od Eshinove optužbe (Za Ktezifonta, o vijencu – Ὑπὲρ Κτησιφῶντος περὶ οτεφάνου, 330. pr. Kr.). Pod sumnjom da ga je podmitio Harpal, odbjegli blagajnik Filipova nasljednika Aleksandra, morao je 324. pr. Kr. otići u progonstvo. Vratio se nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr., zalagao se za pobunu protiv Makedonaca, a kada je grčka saveznička vojska potučena u bitki kraj Kranona, ispio je na otoku Kalauriji otrov kako bi izbjegao zarobljavanje.
Iako se u Demostenovim govorima ne mogu otkriti nikakve krupne formalne novine, inzistiranje na jakom emocionalnom odgovoru slušateljstva, paradoksalna kombinacija uzvišenog i pragmatičnog stila, smjela, ali suzdržana poraba metafore, čine ga jedinstvenom pojavom. O Demostenovoj popularnosti u antici svjedoče već i mnogobrojne krivotvorine koje su se očuvale pod njegovim imenom; prema nekim procjenama, gotovo polovica korpusa od 61 naslova nije autentična. Ciceron je u njemu vidio vrhunac antičkoga govorništva, a takav laskavi sud podržan je i u najvećem dijelu novovjekovlja.
