deklinacija (lat. declinatio, prema grč. ϰλίσıς: nagib, svijanje, otklon).
1. U gramatici sklonidba, oblično i značenjsko preinačivanje osnova i dočetaka u sklonjivih imenskih riječi flektivnih ili aglutinativnih jezika, po broju, rodu i padežu (eventualno po kategoriji živo : neživo i sl.) radi naznake njihove uloge u rečenici i njihovih veza s ostalim riječima. Pojam deklinacije uveden je prvo radi opisa odgovarajućih pojava u starogrčkom jeziku, pa je potom preuzet u latinski, a od razdoblja humanizma na dalje, uz veće ili manje prilagodbe, i u druge jezike različitih jezičnih porodica. Prema završetku osnove deklinacija se dijeli na samoglasničku i suglasničku s raznim podvrstama, a po vrstama sklanjanih riječi na imeničku, zamjeničku i pridjevsku; u aglutinativnom pak jeziku kakav je turski, deklinacija se ostvaruje smjenom sufiksâ, jasno odjeljivih od osnove i istih za sve imenice, pa postoji i samo jedna pravilna deklinacija.
2. U astronomiji, kutna udaljenost (znak δ) nebeskoga tijela od nebeskog ekvatora prema sjevernom ili južnom nebeskom polu nebeske sfere, koordinata za određivanje položaja nebeskih tijela u ekvatorskom koordinatnom sustavu. Od nebeskog ekvatora prema sjevernom nebeskom polu deklinacija poprima vrijednosti od 0° do 90°, a od nebeskog ekvatora prema južnom nebeskom polu od 0° do –90°. (→ rektascenzija)
3. U geofizici → magnetska deklinacija.
