D’Annunzio [dan:u'ncio], Gabriele, talijanski pisac (Pescara, 12. III. 1863 – Gardone Riviera, Brescia, 1. III. 1938). Ne dovršivši studij književnosti, odaje se mondenomu životu koji će mu obilježiti ukupno djelo. Od europskoga dekadentizma preuzima ideale osjetljivosti i ukusa te sklonost prema formalnoj virtuoznosti. Zanosna erotika i sugestivnost svojstvene su zbirkama S proljeća (Primo vere, 1879) i Novi pjev (Canto novo, 1882) te romanu Užitak (Il piacere, 1889). Romanima Giovanni Episcopo (1891) i Nevin (L’innocente, 1892) nastoji oponašati Tolstoja i Dostojevskoga, ali ga više od etike zanima nastranost ljudskih poriva. Rajska pjesan (Poema paradisiaco, 1893) najava je poetike tzv. sutonskih pjesnika. Iz Nietzscheove filozofije izdvaja mit o nadčovjeku bez etičkih implikacija i promeće ga u estetski ideal. Veličanjem iznimna, nadmoralna pojedinca, oko kojega sastavlja blještavi mozaik »neprispodobiva života«, bavi se u romanima Trijumf smrti (Il trionfo della morte, 1894), Djevice sa stijena (Le vergini delle rocce, 1895), Vatra (Il fuoco, 1900) te u zbirkama Međuigra stihova (Intermezzo di rime, 1884), Pjesme Izoldi – Himera (L’Isotteo – La Chimera, 1884) i Rimske elegije (Elegie romane, 1892). U doba veze s glumicom E. Duse, teži preustrojiti talijansko kazalište, pa i tu prevladavaju herojske i senzualne teme, u dramama Mrtvi grad (La città morta, 1899) i La Gioconda (1899). U raskošnoj osami vile Capponcina stvara svoja lirska remek-djela Slavospjevi (Laudi, 1903–04): Maia, Elettra i Alcyone. Zbog dugova je 1910. otišao u Francusku, gdje se susreo s najvećim imenima suvremene kulture. Piše dramu Muka sv. Sebastijana (Le martyre de S. Sébastien, 1911), koju uglazbljuje C. Débussy, i Kancone o prekomorskim pothvatima (Canzoni delle gesta d’oltremare, 1912) u pohvalu talijanskom osvajanju Libije; ali u prozama poput Možda da, možda ne (Forse che sὶ forse che no, 1910) i Iskre ispod malja (Faville del maglio, 1911–14) pojavljuju se patetična refleksivnost i melankolični intimizam. Vratio se u Italiju, vatreno zagovarao nacionalistički intervencionizam kao najavu fašizma, samostalno je izvodio zrakoplovne pohode na Pulu, Kotor i Bakar, a 1919–21. sa svojim arditima (»žestokima«) zauzeo je Rijeku i proglasio se njezinim guvernerom. Za Hrvate ostaje simbolom talijanskoga imperijalizma i pretenzija na istočnu obalu Jadrana. U hrvatskoj književnosti prilično snažno utjecao je na I. Vojnovića i M. Begovića, posebno V. Nazora i dr., pa je tek M. Krleža razdvojio umjetnika od njegovih nacionalističkih ambicija, jasno povezujući dekadenciju tzv. velikog građanstva i fašizam.
