damnatio memoriae [damna:'cio memo'rie:] (lat. damnatio: osuda, kazna; memoria: sjećanje, uspomena), u rim. kaznenom pravu carskoga doba, osuda na posmrtno zatiranje uspomene na počinitelja kaznenog djela. Izricala se uz kaznu smrti za teška kaznena djela protiv cara ili države (npr. veleizdaja), a izvršavala se brisanjem imena dotične osobe sa svih spomenika i službenih natpisa te uništenjem svih kipova podignutih u njezinu čast. Njezina oporuka i druge izjave posljednje volje bile su ništavne, a ostavinu je preuzimala drž. blagajna. Damnatio memoriae pogodila je posmrtno i nekoliko careva koji su bili izrazito loši vladari (Kaligula, Neron, Domicijan), tako da je rim. senat odlučio da se svaka uspomena na njih ima iskorijeniti.
