Dajht-Kralj, Vera, hrvatska kiparica i keramičarka (Zagreb, 11. XII. 1928 – Zagreb, 16. V. 2014). Završila kiparstvo 1950. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te do 1952. pohađala majstorsku radionicu Frane Kršinića i Antuna Augustinčića. Usavršivala se 1952–53. u Parizu na École nationale supérieure des beaux-arts (Hubert Yencesse). Nakon početnih bavljenja kiparskim oblicima u bronci i terakoti (Silva, 1960; Skupina, 1970-ih), okreće se istraživanjima netradicionalne tehnike, galvanoplastike, te u bakru oblikuje slikovite, dekorativne, emajlirane, mozaične reljefe (Obiteljski album, 1975; Dvije prijateljice, 1977) i skulpture, kojima su česta tema intimna obiteljska sjećanja (Obitelj, 1970; Kuća predaka III, 1983). Potom radi obojenu keramoskulpturu, u kojoj prevladavaju poetizirani prizori iz svakidašnjega života, ludička djela nadrealističkih nadahnuća (Leteća vještica, 1984; Ljubavnici, 1992; Mistična večera, 1992; Dama s lavićem, 1995; U proljeće, 1997). Premda je u većem dijelu opusa više pozornosti obraćala primijenjenoj i dekorativnoj nego skulptorskoj formi, prisvojivši modernim likovnim senzibilitetom oblikovni jezik pučke tradicije, stvorila je autentičan stil osobite figuracije. Posebno se afirmirala kao oblikovateljica unikatnog nakita. Ostvarila je i nekoliko javnih spomenika i ambijentalnih skulptura (Spomenik palim borcima u Oborovu, 1958; Prozor u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, 1991). Izlagala samostalno (Zagreb, Opatija, Krapina, Trogir, Beograd, Beč, Karlovac, Dubrovnik, Cape Town, Šibenik) i skupno (Međunarodni bijenale emajla u Limogesu, 1980; Jugoslavenski nakit u Mannheim, 1991; Međunarodni bijenale keramike u Faenzi, 1993; Svjetski triennale male keramike u Zagrebu, 1993; Međunarodni bijenale keramike u Kairu, 1998–2002; San i krik: likovna umjetnost Židova iz Hrvatske, Zagreb, 2000) te sudjelovala u radu mnogih umjetničkih kolonija (Grožnjan, 1966–72; Ilok 1988) i kiparskih simpozija (Prilep, 1974; Krapina 1979). Retrospektivna izložba priređena joj je 2003. u Zagrebu.
