Cvetajeva (Cvetaeva) [cv’ita'ivə], Marina Ivanovna, ruska pjesnikinja (Moskva, 8. X. 1892 – Jelabuga, 31. VIII. 1941). Iz intelektualne obitelji, boravila u više navrata u inozemstvu, a pozornost je privukla već prvom zbirkom Večernji album (Večernij al’bom, 1910); 1915. drugovala s O. E. Mandeljštamom i razmijenila cikluse pjesama o Moskvi. Godine 1922. otišla u emigraciju, boravila u Pragu, od 1925. u Parizu, ali emigrantska sredina nije pokazivala sklonost prema avangardi. Dopisivala se s B. Pasternakom, pisala pisma već pokojnomu R. M. Rilkeu. Krajnji pesimizam izriče u stihovima u povodu nacističkog zaposjednuća Češke 1939. Iste godine vratila se u Rusiju; 1941., u ratnoj evakuaciji književnika, počinila samoubojstvo. Nakon 1956. njezine se pjesme ponovno pojavljuju u tisku, a napokon je stekla priznanja i u inozemstvu. Svojim naglašenim retoričnim lirizmom, razbijanjem metričkih shema, ženskim buntovnim erosom, ali i neprihvaćanjem društvenog ustroja, zauzela je osebujno mjesto u ruskom pjesništvu XX. st. Ugledajući se na rusku liriku XVIII. st. (G. R. Deržavin), Cvetajeva usavršava Zanat (Remeslo, 1923), fakturu stiha i obnavlja leksik smionim konstrukcijama. Lirski joj je subjekt često »kostimiran«, pri čemu se služi i motivima grčke tragedije (dramski tekst Fedra). U satiričkoj poemi Štakoraš (Krysolov, 1925–26), temeljne motive nalazi u njemačkoj pučkoj legendi. Pjesme pak posvećene Bijeloj gardi u građanskom ratu (Labuđi stožer – Lebedinyj stan; poema Prokop – Perekop), objavljene su u cijelosti tek 1957. i 1967.
