Cuvaj, Slavko, hrvatski ban i komesar (Bjelovar, 26. II. 1851 – Beč, 31. I. 1931). Podžupan u Osijeku i Požegi bio je od 1885. do 1905., potom ličko-krbavski veliki župan (1905–06), vrhovni načelnik u Zagrebu (1908–09), predstojnik Odjela za unutrašnje poslove Zemaljske vlade (1909–10) te podban za banovanja P. Raucha. Početkom 1912. imenovan je za hrvatskoga bana. Odmah potom odlukom Franje Josipa, a na intervenciju ugarskog ministra predsjednika Khuen-Héderváryja, netom izabrani Hrvatski sabor bio je raspušten. Iako je Cuvaj raspisao izbore za Sabor, nije ni pomišljao da ih provede. Progon oporbe s kojim je započeo svoje banovanje doveo je uskoro do privremenog povezivanja oporbenih snaga (Hrvatsko-srpske koalicije i ujedinjene Stranke prava, koja je obuhvaćala sve pravaške struje u hrvatskim zemljama i u Bosni i Hercegovini), što je bitno pridonijelo pojavi snažnih izraza otpora politici peštanske vlade, koji su se u obliku velikih demonstracija izrazili u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Sarajevu, Mostaru i drugdje, pa se ugarska vlada odlučila za pacifikaciju Banske Hrvatske suspendiranjem ustavnoga stanja, a 31. ožujka 1912. kraljevskim reskriptom Cuvaj je imenovan kraljevskim komesarom. Uvođenje otvorenog apsolutizma nije, međutim, smirilo prilike u Hrvatskoj. Otpor Cuvajevu režimu i nasilnim metodama, kojima se on koristio, i dalje je jačao, i to ne samo u Banskoj Hrvatskoj nego i izvan nje. Izraz jačanja protumadžarskoga raspoloženja bila su i dva pokušaja atentata na Cuvaja (Luka Jukić i Ivan Planinščak) tijekom 1912. Zbog poraznog ishoda njegove politike i austrijski su ministri počeli tražiti njegovo povlačenje. Krajem 1912. Cuvaj je poslan na dopust, a sredinom 1913. i opozvan s dužnosti. Poslije se zauvijek povukao iz javnog života.
