Curaçao (nizozemski izgovor [kyrasu'], udomaćeno [kurasa'o]) (papiamento Kòrsou [kɔ'rsɔu]), nizozemski otok u skupini Malih Antila (Karipsko more) pred obalom Venezuele (udaljena 65 km); 444 km², 148 925 st. (2023). Građen je uglavnom od eruptivnih stijena, prekrivenih koraljnim vapnencem; najviši vrh 372 m. Klima je suha stepska (na granici s tropskom savanskom); srednja je godišnja temperatura 28° do 29 °C, a oborina je malo (oko 745 mm godišnje). Pitka voda dobiva se uglavnom destilacijom morske vode. Prevladava kserofitna vegetacija (kaktusi, agave). Gospodarstvo otoka temelji se na turizmu (osobito kupališnom i ronilačkom), off-shore novčarskim poslovima i donedavno petrokemijskoj industriji (preradba venezuelske nafte). Proizvodnja likera curaçao od kore naranača (Citrus aurantium currassuviensis). Ležišta fosfata (izvoz od 1874) i soli. Tvornice duhana i tekstila. Remontno brodogradilište. Službeni su jezici papiamento, nizozemski i engleski. Prema vjeroispovijesti stanovnici su uglavnom rimokatolici (72,8%, 2011). Curaçao ima i malu židovsku zajednicu, najstariju u Americi (potječe od židovskih doseljenika iz Španjolske i Portugala tijekom XVII. i XVIII. st.). Glavni je grad i luka Willemstad. Međunarodna zračna luka (Hato). U uporabi je gulden Nizozemskih Antila. – Otok je za Europljane otkrio Alonso de Ojeda 1499. Pod španjolskom vlasti bio je do 1634., kada ga osvajaju Nizozemci te je postao glavna nizozemska kolonija u Antilima, središte trgovine robljem (do 1863), i sjedište nizozemskih karipskih kolonija od 1814., odnosno Nizozemskih Antila od 1845. do njihova raspuštanja 2010., kada postaje autonomna zemlja u sastavu Nizozemske.
