Clemenceau [klemᾶsọ'], Georges Benjamin, francuski državnik (Mouilleron-en-Pareds, 28. IX. 1841 – Pariz, 24. XI. 1929). Liječnik po zanimanju, kao republikanac i antibonapartist uklonjen 1862. sa sveučilišta i zatvoren. Političku karijeru započeo 1870., kada ga je Montmartre, gdje je obavljao liječničku praksu, izabrao za svojega predsjednika općine, a 1871. za narodnog zastupnika. Za Francusko-pruskog rata (1870–71) zalagao se za nastavak borbe i glasovao protiv Frankfurtskog ugovora o miru. Predsjednik Gradskog vijeća Pariza 1875. Zagovornik jačanja položaja Francuske u Europi, a protiv kolonijalne politike. Nakon Panamske afere bavio se novinstvom. U Dreyfusovoj aferi odlučno je stao na stranu É. Zole, tražio reviziju procesa i u svom listu L’Aurore objavio poznato Zolino pismo predsjedniku Republike (J’accuse). Godine 1902. Clemenceau je biran u Senat, 1906. postao ministrom unutarnjih poslova u kabinetu Jean-Marie Ferdinand Sarriena i predsjednik vlade (1906–09). Radio je na uspostavljanju dobrih odnosa s Velikom Britanijom, a za Agadirske afere (1911) osuđivao je popustljivost francuskih političara, uvjeren više no ikada da je obračun s Njemačkom neizbježan. Svoju koncepciju revanša branio je u listu L’Homme libre, a kada je list zbog kritike vojnih osoba (u rujnu 1914) bio zabranjen, pokrenuo je novi list L’Homme enchaîné. U vrijeme rata svojim pisanjem jačao je borbeni moral bojišta i pozadine, napadao u Senatu vladu zbog neodlučnosti, tražio od građana najveće žrtve da bi se osigurala pobjeda. U položaju kritičnom po Francusku i Saveznike, Poincaré mu je 1917. povjerio mandat za sastav vlade. Kao predsjednik vlade i ministar rata, Clemenceau je pokazao velike organizatorske sposobnosti, upornost i dosljednost, ali i diktatorske sklonosti (»Je fais la guerre«). Nakon završetka rata (1918), kao jedan od »velike četvorice« na pregovorima u Versaillesu, radio je na sklapanju mira, koji bi Francuskoj osigurao plodove pobjede a Njemačku trajno onemogućio kao politički čimbenik u Europi. Clemenceauova namjera da za Francusku dobije lijevu obalu Rajne i njegov nepopustljiv revanšizam naišli su na protivljenje SAD-a i posebice Velike Britanije, koja se bojala francuske premoći na kontinentu. Iz političkog života povukao se 1920. pošto je osujećen njegov izbor za predsjednika republike. Vješt političar, protagonist Entente cordiale s Velikom Britanijom i intervencionist protiv Listopadske revolucije, Clemenceau je u svojoj dugoj političkoj karijeri ostao dosljedan neprijatelj Njemačke, pristaša odmazde i poslije protivnik Wilsonove koncepcije mira. U unutarnjoj politici lavirao je između desnice i ljevice, borio se za odvajanje Crkve od države i činio sve da zemlja bude pripremljena za rat. Okušao se kao romansijer, a poznat je bio među protivnicima i prijateljima po nadimku le Tigre (Tigar). Glavna djela: Demosten (Démosthène, 1926), Francuska pred Njemačkom (La France devant l’Allemagne, 1916), Veličine i bijede jedne pobjede (Grandeurs et Misères d’une victoire, 1930).
