cijev, šuplji građevni ili strojarski element različita presjeka (kružnoga, eliptičnoga, višekutnoga). Služi za prijenos (transport) tekućina, pare, plinova, zraka, sipkoga i rastresitoga materijala, primjenjuje se i kao građevni element, npr. za konstrukcije i skele. Cijevi se najčešće izrađuju od crne i obojene kovine, betona, armiranog betona, keramike, azbestnoga cementa, drva, gume, plastičnih masa, stakla, farfora (kvarc + kaolin + veza). Vrsta i izbor materijala cijevi ovise o njihovu promjeru, unutarnjem tlaku, vanjskom tlaku i namjeni. Normama su određeni promjeri, debljine stijenki i kakvoća materijala većine vrsta cijevi za konstrukcijske svrhe i cijevne vodove, pa u trgovinu dolaze standardni tipovi potpuno određenih dimenzija i svojstava.
Čelične cijevi. Izrađuju se hladno i vruće vučene i valjane (Mannesmannov, Erhardtov ili Roecknerov postupak). Proizvode se za sve, pa i za najveće tlakove, promjera prema potrebi. Čvrste su i relativno lagane. Dodatak kroma ili molibdena daje im potrebna specifična svojstva za upotrebu pri visokim temperaturama (iznad 500 °C). Izrađuju se u dužinama od 10 do 14 m, a spajaju se međusobno naglavkom (kolčakom), navojem ili zavarivanjem.
Lijevane cijevi. Najviše se upotrebljavaju za vodovode. Otporne su na koroziju. Za razliku od čeličnih cijevi, čvrstoća im je na savijanje malena, pa se lako lome. Za iste radne uvjete debljina je stijenke višestruko veća od debljine čeličnih cijevi. Različitim dodatcima može se povećati čvrstoća savijanja. Izrađuju se u dužini od 4 do 5 m i s promjerom do 1500 mm. Spajaju se međusobno na naglavak (kolčak) ili prirubnicom (pelešom). Spoj je krut.
Azbestno-cementne cijevi. Do prestanka proizvodnje zbog štetnosti za zdravlje radnika na izradi i ugradnji, te su se cijevi smatrale barem jednako vrijednima kao čelične ili lijevane, osobito u objektima za opskrbu vodom i za odvođenje otpadnih voda. Njihove su prednosti: ne korodiraju, imaju koeficijent vodljivosti topline gotovo 100 puta manji od lijevanih, lutajuće struje nemaju na njih utjecaja, unutrašnja im je hrapavost malena, hidraulični gubitci manji su od gubitaka u drugim vrstama cijevi pa su dovoljni manji promjeri za isti kapacitet. Manje su težine, lako se obrađuju, a brzo i jednostavno spajaju specijalnim spojnicama. Proizvodile su se u duljini od 4 do 5 m, s promjerom do 1000 mm.
Betonske cijevi. Upotrebljavaju se kao zamjena azbestno-cementnih cijevi u kanalizacijskim i melioracijskim vodovima. Imaju debele stijenke, pa su teške. Do promjera od 1 m proizvode se tvornički, a veće se izrađuju na mjestu ugradnje. Za dovod i odvod vode u energetskim postrojenjima i vodovodima izrađuju se od armiranoga betona.
Plastične cijevi. Izrađuju se od polivinilklorida ili polietilena. Najveći im je promjer do 1000 mm. Postoje cijevi s narezima za međusobno spajanje, s kolčacima i gumom za brtvljenje. Cijevi od plastičnih masa otporne su na koroziju i u njima se ne stvaraju inkrustacije. Hidraulični otpori manji su od otpora u čeličnim, lijevanim, betonskim ili azbestno-cementnim cijevima. Cijevi od termoplasta bez mirisa su i okusa i nisu otrovne, dielektrične su, sigurne protiv smrzavice i lomova. Primjenjuju se pri izgradnji vodova za opskrbu vodom. Mogu se upotrebljavati i za dovod rasvjetnoga plina, ako to analiza plina dopušta. Mogu se spajati i zavarivanjem, grijanim zrakom, električnim putem.
Cijevi od olova, bakra, keramike, gume, stakla, porculana, gumiranoga platna, impregniranoga drva, pečene gline, bazalta. Izrađuju se za kućne dovodne i odvodne instalacije i za specijalne projekte u industriji (kanalizacija agresivnih otpadnih voda, požarne svrhe, melioracijski objekti i sl.). Njihova svojstva i način proizvodnje određeni su posebnim normama.
Pri ugradbi cijevnih vodova za promjenu pravca, za priključke, križanje, prijelaze u smanjene ili povećane profile i sl., služe za sve vrste cijevi specijalni kratki komadi (lukovi, odvojci, križni komadi, redukcije), fasoni od čelika, lijevanoga željeza, keramike, azbest-cementa, kovanoga željeza.
Sve se vrste cijevi mogu prema potrebi izolirati kako bi bile otporne na toplinu ili hladnoću, na koroziju zbog prirodnih svojstava, na utjecaj atmosfere i tla, električne pojave u terenu. Od dobrih se izolacijskih sredstava traži da budu otporna na mehaničke utjecaje, stalna na temperaturi, da ne mijenjaju obujam, da se mogu obrađivati. Kao izolacijski materijali služe proizvodi od bitumena, troske, kamene prašine, staklenih niti, dijatomejske zemlje, proizvodi od pluta, zatim različiti plastični materijali i limeni plaštevi. Korozija se sprečava i elektrokemijskom (katodnom) zaštitom.
