cezaropapizam, oblik vladavine u kojoj je vrhovna svjetovna i crkvena vlast u rukama državnih vladara. Izraz je nastao u XVIII. st.; njime se u prvom redu označuje državno-crkveno-pravni sustav Rimskoga Carstva od IV. st. do njegove propasti. Odnos Crkve i Države za koji je karakteristična dominantna uloga svećenstva u svjetovnoj sferi naziva se hijerokracija. U povijesti su se te dvije krajnosti prepletale: države staroga vijeka često su teokratske; religija i država kasne antike znale su samo za načelnu međusobnu povezanost. Rimski je car bio ujedno pontifex maximus poganskoga državnog kulta. Konstantinu Velikomu (285–337) uspjelo je savezom s Crkvom dovesti kršćanstvo u službu države a državu u službu kršćanstva, čime su postavljeni temelji cezaropapizmu. Papinstvo se zatim u V. st. uspjelo othrvati političkim zahtjevima carstva i afirmirati svoj primat. Papa Gelazije I., razvijajući nauk o »dvjema vlastima«, dao je dualističku formulu, na kojoj se zasnivao razvoj na Zapadu. S pojavom karolinške države, a onda Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti, javio se na Zapadu novi potencijalni cezaropapizam. Suprotstavljajući se tim tendencijama, pape su, osobito za Inocenta III., kada su bili na vrhuncu moći, pokušavali u svojim rukama ujediniti i duhovnu i svjetovnu vlast. Njihova su se nastojanja temeljila na augustinovskoj ideji o »Božjoj državi« i na tumačenjima grgurovskih teologa teorije o »dva mača«, prema kojim je tumačenjima papa, kao Božji namjesnik na zemlji, nositelj i svjetovne i duhovne vlasti, a državni poglavari vladaju samo po »milosti Božjoj«, koju im on podjeljuje.
Cezaropapističke tendencije iskazivali su i francuski kraljevi. Od pojave reformacije u njemačkim državicama evangelički je knez bio i summus episcopus Protestantske crkve na svojem području, a slično je i engleski kralj Henrik VIII. postao glavar Anglikanske crkve. Bizantski cezaropapizam (potenciran nakon ikonoklastičkih borbi) utjecao je na crkveno-državne odnose u kasnijem pravoslavlju, pa se može govoriti i o cezaropapizmu u russkoj carističkoj državi od Petra Velikoga dalje, zaodjenutome u ideji o Moskvi kao »trećem Rimu«, nosiocu pravovjerja nakon Rima i »drugoga Rima« (Carigrada).
Velike društvene revolucije u svijetu, a osobito u Europi XVIII. i XIX. st., izazvale su korjenite promjene u odnosima između Crkve i Države odvajanjem crkvenih i svjetovnih ustanova i ukidanjem ovlasti Crkve u društvenim poslovima. Crkva je, kao zajednica vjernika, u modernim zakonodavstvima i ustavnim poredcima država lišena prerogativa vlasti i upravljanja javnim dobrom, već i na temelju toga što svi građani ne pripadaju istim vjerskim zajednicama i što znatan dio članova društva ne pripada nijednoj vjerskoj zajednici. Moderne države potpuno su odustale od prerogativa da utječu na uređenje unutarnjeg života Crkve. Tako je cezaropapizam ostao samo kao povijesni relikt u teokratskom obliku države Vatikana.
