Burbonci (Bourbon), europska dinastija kojoj su ogranci vladali u Francuskoj, Španjolskoj i Kraljevstvu Obiju Sicilija. Po nekima, genealogija Burbonaca seže u franačko doba (VII. st.), od Hildebranda, mlađega brata Karla Martela; drugi kao prvoga poznatog pretka Burbonaca označuju Aimara (Aymar, Adhémar) iz X. st. Ime su dobili po obiteljskoj utvrdi (Castrum Borboniense, današnji Bourbon L’Archambault) u nekadašnjoj pokrajini Bourbonnais, u srednjoj Francuskoj. Nakon smrti posljednjega muškog potomka Archambaulta VIII., njegova kći Matilda (koja se 1197. udala za maršala Guya de Dampierrea) prenijela je posjede i titulu na svojega sina Archambaulta IX. Robert od Clermonta, sin francuskog kralja Luja IX., ženidbom (1272) s unukom Archambaulta IX. Beatriceom sjedinio je najmlađu granu dinastije Capet s Burboncima. Njihov sin Luj naslijedio je majku i postao prvi vojvoda od Bourbona (1327).
Stariji ogranak počinje s Pierreom I., najstarijim sinom Luja I., koji je pao u bitki kod Poitiersa (1356). Luj II. sudjelovao je u borbi protiv Engleza. Jean I. bio je zarobljen u bitki kraj Azincourta, a umro je u Engleskoj (1434). Jean II. razbio je Engleze kraj Formignyja (1450), a umro je (1488) bez potomaka. Suzana, kći njegova najmlađega brata Pierrea, udajom je prenijela titulu na svojega muža, konetabla Charlesa de Montpensiera. Njegovom je smrću (1527) izumro stariji ogranak Burbonaca.
Mlađi ogranak potječe od Jacquesa, trećega sina Luja I. Njegov praunuk Jean II. ženidbom je naslijedio feud La Roche sur Yon, a Jeanov unuk Charles, vojvoda od Vendômea, naslijedio je titulu Bourbon. Charlesov sin Antoine, ženidbom sa Jeanneom d’Albret, postao je kralj Navare (umro 1562); njegov brat Luj, princ od Condéa, osnivač je kuće Condé. Henrik IV., Antoineov sin, po izumrću dinastije Valois (posljednji je bio Henrik III., ubijen 1589) postao je kraljem Francuske i osnivačem ogranka koji je poslije vladao u Francuskoj, Španjolskoj, Napulju i Parmi. Francuska revolucija privremeno je prekinula vladavinu Burbonaca. Restauracija (1814. i 1815., nakon Napoleonovih 100 dana) opet ju je uspostavila, a Srpanjska ju je revolucija (1830) konačno ukinula u Francuskoj. Francuski »kralj građanin« Luj Filip (1830–48) pripadao je sporednoj liniji burbonske dinastije (Orléans-Bourbon).
Španjolski ogranak (Borbón) potječe od Filipa (unuka Luja XIV.), vojvode od Anjoua. Kao Filip V. on je, nakon Utrechtskoga mira (1714), stupio na španjolsko prijestolje. Njegovi muški potomci vladali su u Španjolskoj do smrti Ferdinanda VII. (1833). Njega je naslijedila kći Izabela II. (1833–68). Abdikacijom Alfonsa XIII. (1931) prestao je režim Burbonaca u Španjolskoj. Izumrćem karlističke muške loze (1936), potomak Izabele II., barcelonski grof Don Juan, postao je glava kuće Burbonaca i punopravni pretendent na španjolsko prijestolje. Zakonom o nasljedstvu (1947) Španjolska je konstituirana kao monarhija, a 1954. Franco i Don Juan sporazumjeli su se da Don Juanov sin Don Juan Carlos bude Francov nasljednik, a to se i ostvarilo nakon Francove smrti (1975).
Sicilsko-parmsko-piacentinski ogranak. Mlađi sin Filipa V., Don Carlos, nakon Bečkoga mira (1738), kao Karlo III., postao je kralj Obiju Sicilija; 1759. naslijedio ga je najmlađi brat Don Fernando kao Ferdinand IV. S prekidima (u Napoleonovo doba) ta je dinastija vladala do 1860., kada je, pobijeđen od Garibaldija, bio prognan posljednji vladar tog ogranka kralj Franjo II. Vojvodstva Parma i Piacenza bila su Bečkim mirom prepuštena Austriji, a Aachenskim mirom (1748) Don Filipu, najmlađemu sinu Filipa V. Oba su vojvodstva 1860. ušla u ujedinjenu Kraljevinu Italiju.
