Brook [bruk], Peter, britanski kazališni i filmski redatelj (London, 21. III. 1925 – Pariz, 2. VII. 2022). Studirao je na Magdalen Collegeu u Oxfordu. Od 1943. režirao je u kazalištima u Birminghamu i Londonu, istaknuvši se režijama opera La Bohème Giovanija Puccinija i Boris Godunov Modesta Petroviča Musorgskoga (obje 1948) te Salome Richarda Straussa i Figarov pir Wolfganga Amadeusa Mozarta (obje 1949). Od 1946. angažiran u Shakespeare Memorial Theatreu u Stratford-upon-Avonu (od 1962. u Royal Shakespeare Company), stekao je ugled nekonvencionalnim, tjelesno ekspresivnim postavama Williama Shakespearea (Izgubljeni ljubavni trud, 1946; Romeo i Julija, 1947; Mjera za mjeru, 1950; Zimska priča, 1952; Hamlet, 1955; Tit Andronik, 1955; Oluja, 1957; Kralj Lear, 1962; San ivanjske noći, 1970; Antonije i Kleopatra, 1978), a međunarodnu je karijeru započeo 1951. postavom drame Arthura Millera Smrt trgovačkog putnika u Belgijskom nacionalnom kazalištu u Bruxellesu. Iskušavajući kazališne teorije Antonina Artauda, Bertolta Brechta, ali i pod dojmom kazališne prakse Juliana Becka i Jerzyja Grotowskoga, osobitu pozornost privukao je prekretničkom, provokativnom predstavom Marat/Sade prema drami Petera Weissa 1964 (broadwayska verzija 1965). Od 1970-ih živio je u Francuskoj, gdje je režirao još od 1956. (Mačka na vrućem linemom krovu Tennesseeja Williamsa) i gdje je 1970. osnovao međunarodnu kazališnu trupu Centre international de recherche théâtrale (od 1974. smještena je u Théâtre des Bouffes du Nord u Parizu te mijenja ime u Centre international de créations théâtrales). Prva međunarodna predstava skupine bila je eksperimentalna drama Orghast (1971), obradba mita o Prometeju, prema predlošku koji su napisali Brook i Ted Hughes, izvedena na festivalu u Shirazu u Iranu, a najveći svjetski odjek imala je monumentalna, devetosatna kazališna postava staroindijskog epa Mahābhārata (1985), koju je poduzeo istražujući, u suradnji s Jean-Claudeom Carrièreom, glumačku, jezičnu, tekstualnu i kazališnopoetičku produktivnost interkulturalnih presijecanja; 2015. ponovno ju je obradio u zapaženoj komornoj predstavi Bojište (Battlefield). Režirajući i za svoje i druga kazališta te za kazališne festivale, trajno se vraćao Shakespeareu (Timon Atenjanin, 1974; nove režije Mjere za mjeru, 1978., Oluje, 1990. i Hamleta, 2000), ali je postavljao i Alfreda Jarryja (Ubu, 1977), Antona Pavloviča Čehova (Višnjik, 1981. i 1988), Samuela Becketta (O, divni dani, 1995; Fragmenti, 2008), a često surađujući s Carrièreom kao dramaturgom postavio je i njegovu dramu Pleme Ik (1975., prema antropološkoj studiji Ljudi s planine Colina Turnbulla). Dvaput je postavljao dramatizacije romana Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga (1946. i, pod naslovom Veliki inkvizitor, 2004) te se nastavio baviti i opernom režijom (Evgenij Onegin Pjotra Iljiča Čajkovskoga, 1957; Don Giovanni, 1998. i Čarobna frula, 2010. W. A. Mozarta).
Kao filmski redatelj nadahnjivao se svojim kazališnim radom. Debitirao je 1953. mjuziklom Prosjačka opera (The Beggar’s Opera), adaptacijom opere Johna Gaya, a poslije je za film i televiziju prilagođavao vlastite kazališne produkcije (Marat/Sade, 1967; Kralj Lear – King Lear, 1970; Laži mi – Tell Me Lies, 1968., po predstavi US iz 1966; Carmen – La tragédie de Carmen, 1983., po predstavi iz 1981; Mahābhārata, 1989., kao film i mini-serija, nagrađena televizijskom nagradom Emmy). Iznimka su igrani filmovi Moderato cantabile (1960), prema romanu Marguerite Duras (koja je i scenaristica), pokušaj da se u britanski film unese duh francuskoga novog vala (iako je djelo poetički bliže istodobnim filmovima Michelangela Antonionija) i Gospodar muha (Lord of the Flies, 1963) adaptacija romana Williama Goldinga.
Slavljen kao najveći britanski kazališni redatelj druge polovice XX. st., objavio je više knjiga eseja, članaka i memoarskih zapisa o kazalištu, filmu, glumi i Shakespeareu (Prazni prostor – The Empty Space, 1968; Prijelomna točka – The Shifting Point, 1987; Otvorena vrata – The Open Door, 1995; Niti vremena – Threads of Time, 1998).
