struka(e): povijest, hrvatska
Bribirski, Pavao I.
ban Hrvata i gospodar Bosne
Rođen(a): ?, oko 1245.
Umr(la)o: ?, 1. V. 1312.
ilustracija
BRIBIRSKI, Pavao I., lik Pavla I., detalj škrinje sv. Šimuna, Zadar, crkva sv. Šimuna
ilustracija
BRIBIRSKI, Pavao I., pečatnjak bana Pavla I., Zadar, Arheološki muzej

Bribirski, Pavao I., ban Hrvata i gospodar Bosne (?, oko 1245?, 1. V. 1312). Najstariji sin bribirskoga kneza Stjepka, po majci u rodbinskoj vezi s kraljevskom kućom Arpadovića. Naslijedio oca na čelu velikaškoga roda Bribirskih. U izvorima se javlja od 1272. kao trogirski načelnik. Od 1273. namjesnik primorskoga bana i splitski knez, a od 1274. primorski ban. Težeći za što većom neovisnošću o kraljevskom dvoru, sukobio se sa strankom ondašnjega slavonskoga bana Joakima Pektara pa je privremeno bio svrgnut. Nakon neuspjela pokušaja Joakimova brata Nikole da obnovi vlast u Hrvatskoj, dvor je bio primoran Pavla vratiti na položaj (1276). U 1270-im i 1280-im podvrgnuo svojoj vlasti sve hrvatske velikaše i dalmatinske gradove, kao i cijelo obalno područje bivše Neretvanske Kneževine (kneštvo omiških Kačića), koje je od tada ostalo sastavni dio Hrvatske. U Hrvatskoj je nadomjestio oslabljenu kraljevsku vlast, učvrstio položaj Hrvatskoga Kraljevstva kao gotovo neovisna i uzdignuo položaj bana do gotovo suverena vladara. Pri izgradnji vlasti i državnih institucija oslanjao se uglavnom na braću Jurja I. i Mladina I., kao i na druge članove svojega roda. Od 1280-ih bio je u sukobu s Mlečanima oko nasljedstva Kačića. Vodio je protumletačku politiku radi potiskivanja mletačkog utjecajâ s istočne obale Jadrana, pa se zbog toga povezao s južnotalijanskom dinastijom Anžuvinaca i grofovima Goričkima te s gradovima na zapadnojadranskoj obali. U prijestolnim borbama za hrvatsko-ugarsku krunu podupirao je anžuvinske pretendente Karla Martela i Karla I. Roberta, ali je njihovo suparništvo s posljednjim Arpadovićem Andrijom III. iskoristio da mu obje strane darovnicama potvrde nasljednost banske vlasti u njegovoj obitelji i izravnu vlast nad gotovo čitavom Hrvatskom (darovnice Karla Martela i Karla II. iz 1292. te Andrije III. iz 1293). Preko brata Jurja I. odigrao je odsudnu ulogu u dovođenju Karla I. Roberta u Ugarsku 1301. Pošto je Mladin I. poginuo, za bosanskoga bana postavio je svojega sina Mladina II. Proširio je svoju vlast i na najveći dio Huma, uspješno ratujući protiv srpskih vladara, te postavio Mladina II. za »gospodara cijele humske zemlje«. Postigao da mu je 1308. kralj Karlo I. Robert potvrdio nasljednu vlast u Bosni. Podupirao je stranku svojega nećaka Baiamontea Tiepola u Veneciji, kojoj je 1311. preoteo Zadar, njezin glavni posjed na istočnojadranskoj obali, gdje je kao »vječnoga kneza« i ujedno »vladara Dalmacije« postavio svojega sina Mladina II. Provodio je politiku unaprjeđivanja hrvatskih gradova (Šibenika, Skradina), koje je uzdignuo na stupanj komuna, i podupirao osnivanje novih biskupija (Šibenik 1298., a vjerojatno i Duvno i Makarska početkom XIV. st.). Zaštitnik franjevačkoga reda i osnivač Franjevačkih samostana u Bribiru i Skradinu; podupirao osnivanje samostana klarisa u Skradinu. Održavao dobre odnose s crkvenim viteškim redovima. Dao ivanovcima utvrdu Ljubač početkom XIV. st. Prilikom ukidanja Templarskoga reda preuzeo je upravu nad njegovim dobrima u Hrvatskoj (odvjetnik i branitelj crkve sv. Grgura u Vrani, tj. glavnoga templarskog sjedišta u Hrvatskoj). Pavao I. bio je jedna od najvećih osoba hrvatskog srednjovjekovlja, a njegova je vladavina znatno utjecala na određivanje položaja Hrvatske u sklopu ugarsko-hrvatske državne zajednice od XIV. st. do turskih ratova.

Citiranje:

Bribirski, Pavao I.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.10.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/bribirski-pavao-i>.