Bretonci, stanovnici francuske pokrajine Bretagne (prema lat. Britannia minor), keltskog podrijetla, jezika i folklora. Tradicionalne su djelatnosti Bretonaca poljodjelstvo, morski ribolov i pomorska trgovina; specifična tekstilna proizvodnja nestala je u XIX. st. Zbog dugotrajne orijentacije na pomorstvo, Bretonci su najbolji i najsmioniji francuski mornari. Seosko stanovništvo živi raštrkano na malim gospodarstvima unutar ograđenih posjeda. Veliko je bogatstvo tradicionalne pučke kulture (odjeća, glazba, legende, vjerovanja, običaji), koja se do nedavno očuvala. U bretonskoj kulturi ogledaju se utjecaji dviju starih naslaga: jedno su utjecaji pradavne kulturne struje iz Sredozemlja (odatle mnogobrojne analogije sa sredozemnom etnografijom), a druga je stara keltska podloga srodna s pojavama kod ostalih keltskih ogranaka.
Jezik
Bretonski jezik je jezik iz otočne skupine keltskih jezikâ (bretonski breizh, brezhoneg, brezhonnik); pripada britskoj (britonskoj) podskupini, a najbliži su mu velški i kornički. Prema različitim izvorima, bretonskim se služi, u različitoj mjeri, između 700 000 i 1 200 000 govornika, a gotovo su svi dvojezični. Nema jasna službenog statusa; u prošlosti je bio zabranjivan, ali se danas tolerira njegovo podučavanje u školama, a podučava se i na sveučilištu (Rennes); u gradovima uzmiče pred francuskim. Dijeli se na 4 narječja: kornuajsko, leonsko, tregorsko i vansko. Bretonski nije nastavak galskoga, nego jezik što su ga Kelti (Briti) iz Cornwalla u Britaniji prenijeli na poluotok Armoriku (sred. V. st. – kraj VI. st.) pobjegavši pred najezdom Angla i Sasa. Povijest toga jezika obično se dijeli na starobretonsko (XI. st. – kraj XII. st.), srednjobretonsko (poč. XIII. st. – sred. XVII. st.) i moderno bretonsko razdoblje (od sred. XVII. st.). Prvi sačuvani tekst nastao je oko 1450. Od početka se bilježi latinicom. God. 1659. isusovac P. Julien Maunoir uveo je »fonetski« pravopis koji se u više navrata mijenjao, ali se u bitnim značajkama održao do danas. Bretonski ima nosne samoglasnike, među suglasnicima paralelne nizove jakih i slabih (ovi posljednji su zvučni), poput drugih keltskih jezika poznaje konsonantske mutacije. Još od prvih zapisa izgubio je imensku fleksiju, a padežni odnosi izražavaju se prijedložnim konstrukcijama. Petnaestak imenica čuva dualne oblike. Vigezimalni (dvadesetični) sustav brojenja inovacija je pod utjecajem normanskoga. Dva su tipa konjugacije: jedan »neosobni« i drugi osobni, kada se osoba označuje posebnim nastavcima. Osim iskonskih keltskih riječi, mnogo je posuđenica iz latinskoga (I. do V. st.) te posuđenica iz francuskoga.
