Brandt [brant], Willy (pravo ime Herbert Ernst Karl Frahm), njemački političar i državnik (Lübeck, 18. XII. 1913 – Unkel kraj Bonna, 8. X. 1992). God. 1930. postao član Socijaldemokratske stranke (SPD), 1931. prišao radikalnijoj Socijalističkoj radničkoj stranci (SAP). Nakon dolaska na vlast A. Hitlera u travnju 1933. emigrirao je u Norvešku, gdje se bavio novinarstvom (1938. prihvatio norveško državljanstvo). Po okupaciji Norveške, 1940. otišao u Švedsku, gdje je aktivno sudjelovao u antinacističkom pokretu. U listopadu 1945. vratio se u Njemačku, 1947. pod pseudonimom Willy Brandt uzeo njemačko državljanstvo i stupio u Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD). God. 1949. izabran je u Zastupnički dom (Bundestag) prvoga zapadnonjemačkog parlamenta. Bio je jedan od prvaka SPD-a u Berlinu, predsjednik gradskog vijeća (1955–57) te gradonačelnik Zapadnog Berlina (1957–66). Hrabro se suočivši s tzv. drugom berlinskom krizom (sovjetski ultimatum 1958. da Berlin postane demilitarizirani otvoreni grad te izgradnja zida 1961) stekao je velik moralni autoritet u Njemačkoj i u svijetu. Postao je vodeća ličnost SPD-a, njezin potpredsjednik (1962–64) i predsjednik (od 1964). Pridonio je prihvaćanju novog programa stranke na kongresu u Bad Godesbergu (1959). Na izborima 1961. i 1965. bio je socijaldemokratski kandidat za kancelara, a 1966. postao je vicekancelar i ministar vanjskih poslova u vladi velike koalicije SPD-a i demokršćana (CDU–CSU). U rujnu 1969. izabran je za prvoga socijaldemokratskog saveznoga kancelara na čelu koalicijske vlade socijaldemokrata i liberala (FDP). Tvorac je politike mira i suradnje s državama Istočne Europe (Ostpolitik), osobito sa SSSR-om, Poljskom i DR Njemačkom. Zauzimavši se za ujedinjenu Europu, podupirao ulazak Velike Britanije i drugih država u EEZ (1973). Zbog otkrića da je njegov tajnik Günter Guillaume istočnonjemački špijun (tzv. afera Guillaume), podnio je u svibnju 1974. ostavku na kancelarski položaj i zadržao samo položaj stranačkoga vođe (do 1987). Bio je predsjednik Socijalističke internacionale (1976–92), kao i osnivač i predsjednik (1977–89) Neovisne komisije za pitanja međunarodnoga razvoja (ICIDI), poznatije kao Brandtova komisija. Dobitnik Nobelove nagrade za mir 1971. Glavna djela: Koegzistencija – prisiljavanje na smionost (Koexistenz – Zwang zum Wagnis, 1963), Politika mira u Europi (Friedenspolitik in Europa, 1968) i Uspomene (Erinnerungen, 1989).
