Bošković-Stulli, Maja, hrvatska istraživačica usmene književnosti (Osijek, 9. XI. 1922 – Zagreb, 14. VIII. 2012). Slavistiku studirala u Zagrebu, Kazanju, Sankt Peterburgu i Beogradu. Diplomirala 1950., doktorirala 1961. u Zagrebu temom Narodna predaja o vladarevoj tajni. Godine 1952–79. bila je zaposlena u Institutu za etnologiju i folkloristiku (tada Institut za narodnu umjetnost). Bila je glavna urednica Narodne umjetnosti 1963–73., članica međunarodnih udrugâ za istraživanje pripovijedanja, u uredništvima međunarodne edicije Enzyklopädie des Märchens te časopisa Fabula. Redovita je članica HAZU bila od 2000. Dobila je Nagradu za životno djelo (1990).
Glavno su područje njezina istraživanja usmene pripovijetke – terenski, povijesno, poredbeno i teorijski. Njezin terenski rad odlikuju težnja vjernu zapisu, bilježenje podataka o pripovjedačima i njihovoj stilskoj osobnosti, sluh za kontekst pripovijedanja. Rezultat su toga rada 34 rukopisne zbirke i 59 magnetofonskih vrpci zapisa iz gotovo cijele Hrvatske. Ta građa čini velik dio korpusa dvadesetostoljetne hrvatske usmene prozne baštine, a bila je temeljem objavljenim zbirkama 1959–97. i znanstvenim prosudbama.
U Usmenoj književnosti (1978) usmena je književnost prvi put kao posebna cjelina izdvojena u pregledu povijesti hrvatske književnosti. Donosi se pregled odjeka usmene književnosti u pisanoj, ali i pregled utjecaja pisane književnosti na usmenu, te njihovo međusobno prepletanje od srednjovjekovnih početaka do sustavnih istraživanja i bilježenja u prvoj polovici XIX. st. Dvadesetostoljetne rezultate europske (i svjetske) folkloristike te vlastitih znanstvenih promišljanja sažela je u knjizi Priče i pričanje (1997). Ostala djela: Usmena književnost kao umjetnost riječi (1975), Usmena književnost nekad i danas (1983), Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti (1984), Pjesme, priče, fantastika (1991), Usmene pripovijetke i predaje (1997), O usmenoj tradiciji i o životu (1999), Od bugarštice do svakidašnjice (2005), Priče iz moje davnine (2007) i dr.
