Bolivija (Estado Plurinacional de Bolivia), južnoamerička andska država između Brazila (duljina granice 3423 km) na sjeveru i istoku, Paragvaja (750 km) i Argentine (832 km) na jugu te Čilea (860 km) i Perua (900 km) na zapadu; obuhvaća 1 098 581 km².
Prirodna obilježja
Velik dio (oko 40%) bolivijskoga teritorija nalazi se na području andskoga visočja, koje se sastoji od dvaju glavnih lanaca: Cordillera Occidental (Zapadni Kordiljeri) i Cordillera Oriental (Istočni Kordiljeri); između njih se proteže 240 km širok i do 3800 m visok bolivijski ravnjak (altiplano), populacijsko i gospodarsko središte države. Cordillera Occidental (najviši vrh Sajama, 6542 m) građen je pretežito od krednih vapnenaca, koje pokriva debeli sloj vulkanskih stijena. Cordillera Real, sjeveroistočni dio Istočnih Kordiljera, građen je od starih kristaličnih stijena i paleozojskih škriljevaca. Na njegovu se području dižu vrhunci Illampu (6421 m) i Illimani (6438 m), pokriveni vječnim snijegom i ledom. Ledenjaci se spuštaju do visine od 4900 m. Tragovi pleistocenske glacijacije sežu još niže. Na sjeveru se bolivijsko visočje spušta prema nizini Amazone. U tom su području (yungas) strmi andski pristranci rasječeni riječnim dolinama i obrasli tropskom šumom. Dalje prema sjeveru Bolivija obuhvaća dio amazonske nizine (selvas), koju od Gran Chaca i od porječja La Plate na jugu dijeli nisko razvođe ogranaka staroga brazilskog visočja.
Iako Bolivija leži u tropskom pojasu, njezina je klima raznolika. Najveće su klimatske opreke između visočja na zapadu i nizine na istoku. Prosječna su godišnja kolebanja temperature na visočju mala, a dnevna znatno veća. Kišno razdoblje podudara se sa zenitnim položajem Sunca. Područje yungas, koje obuhvaća amazonsku nizinu na sjeveru i gorske doline do 1500 m visine, ima tropsku klimu s prosječnom godišnjom temperaturom od 25 °C i obiljem oborina. Krajevi koji se nalaze na visini od 1500 do 2500 m imaju toplu klimu s umjerenim temperaturnim razalikama, a područja na visini od 2500 do 3500 m umjerenu klimu. U toj se zoni uzgajaju žitarice i povrće. Bolivijska visoravan (puna) između 3500 i 3800 m ima hladnu polupustinjsku klimu (prosječna godišnja temperatura 10,2 °C). Od 3800 m pa do snježne granice (oko 5500 m) proteže se pusto tlo (puna brava).
Bolivijske rijeke pripadaju porječju Amazone i La Plate odnosno Paraguaya. Hidrografska mreža najrazvijenija je na sjeveru Bolivije. Rijeke Mamoré (1800 km, najdulja) i Beni s pritokom Madre de Dios izvorišne su rijeke Madeire, desne pritoke Amazone. U rijeku Paraguay u nizinskom prostoru Gran Chaca utječu rijeke Bermejo i Pilcomayo. Visoki ravnjaci (altiplano) s jezerom Titicaca (do 8372 km²), slanim jezerom Poopó (do 2530 km²) i rijekom Desaguadero, koja ih povezuje, nemaju otjecanja k moru. Dna visokoplaninskih kotlina na jugozapadu Bolivije zbog nemogućnosti otjecanja vode i jakog isparavanja ispunjena su solju (Salar de Uyuni, najveći slani bazen na svijetu, bogat litijem, 10 582 km²; Salar de Coipasa). Na sjeveru i istoku zemlje, u prašumama pritoka Amazone nalazi se više jezera: Rogagua, Rogaguado, Cáceres, Mandioré, Gaiba, Uberaba i dr.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2012. u Boliviji živi 10 027 254 st. ili 9,1 st./km²; u odnosu na južnoamerički prosjek (22 st./km², 2011) rijetko je naseljena država. Najgušće je naseljeno područje bolivijskoga ravnjaka (oko 70% stanovništva zemlje) s departmanima Cochabamba (31,6 st./km²) i La Paz (20,2 st./km²), dok su nizinski dijelovi zemlje na sjeveroistoku (departman Beni, 1,9 st./km²) gotovo pusti. Stanovnici su Indijanci (55%), mestici (mješanci Indijanaca i Europljana, 30%) i bijelci (kreoli, 15%). Indijanci uglavnom pripadaju skupinama Kečua (Quechua, 29%) i Aimará (Aymará, 24%), a na području Amazone živi izolirano polunomadsko indijansko pleme Sirionó (oko 500 pripadnika). Glavninu stanovništva čine katolici (76%), a u manjoj mjeri protestanti (17%); nereligiozno je 3,5% st. (2013). Godišnji porast stanovništva (1,6% ili 16‰, 2005–10) uglavnom odgovara prirodnomu priraštaju (1,8% ili 18,9‰, 2011), što upućuje na neznatno useljavanje. Prirodni priraštaj rezultat je visoka nataliteta (26,1‰, 2011) i niska mortaliteta (7,2‰, 2011). Stanovništvo je u prosjeku vrlo mlado; u dobi je do 14 godina 31% st., od 15 do 64 godine 62,9% st., a u dobi od 65 i više godina 6,1% st. (2012). Smrtnost dojenčadi u posljednja se dva desetljeća gotovo prepolovila premda je još uvijek vrlo visoka (sa 67‰ u 1997. na 39,3‰ u 2011). Očekivano trajanje života u 2011. iznosilo je 68,9 godina za žene i 64,4 godine za muškarce. U primarnim djelatnostima (poljodjelstvo, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 33,2% aktivnog stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 20,5%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 46,3% (2010). Nepismeno je 5% stanovništva starijega od 15 godina (2012). Sveučilišta imaju Sucre (najstarije, osnovano 1624), La Paz (1830), Cochabamba (1832), Santa Cruz (1880) te Oruro (1892) i Potosí (1892); službeni su jezici španjolski, kečua i aimará. Glavni je grad Sucre (259 388 st., 2012), a sjedište vlade La Paz (764 617 st., 2012); ostali su veći gradovi (2012): Cochabamba (630 587 st.), El Alto (848 840 st.), Oruro (264 683 st.), Santa Cruz (Santa Cruz de la Sierra; 1 453 549 st.), Potosí (205 346 st.); u gradovima živi 67,2% ukupnoga stanovništva (2012). Svi veći gradovi leže na visini iznad 2400 m, a neki iznad 3500 m (Potosí, 3976 m; Oruro, 3706 m; La Paz, 3658 m) i svrstavaju se u najviše gradove svijeta.
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Bolivija je ostala među slabije razvijenim latinskoameričkim državama, iako se postupno smanjuje udjel siromašnoga stanovništva (2002. bio je 63,3%, a 2018. oko 35%). Stopa nezaposlenosti iznosi 4% (2017). Vrijednost BDP-a povećana je s 8,3 milijarde USD (2000), na 37,5 milijarda USD (2017), odnosno na 40,2 milijarde USD (2018); BDP po stanovniku je oko 3550 USD (2018). U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora oko 48%, industrijskoga 38%, a poljoprivrednoga 14% (2017). Bolivija ima znatna rudna bogatstva te je rudarstvo vodeće u industrijskome sektoru. U poljoprivrednoj proizvodnji prevladavaju soja, šećerna trska, kava, riža, kukuruz, krumpir i dr. Godine 2017. vrijednost izvoza bila je 7,7 milijarda USD, a uvoza 8,6 milijarda USD. Izvozi uglavnom prirodni plin, srebro, cink, olovo, kositar, zlato, soju i dr. Uvozi najviše strojeve i opremu, gorivo, vozila, željezo, čelik i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Brazil (17,9%), Argentina (16%), SAD (7,8%), Japan (7,3%), Indija (6,6%), Južna Koreja (6,3%), Kolumbija (5,8%) i Kina (5,1%). Uvozi najviše iz Kine (21,7%), Brazila (16,8%), Argentine (12,6%), SAD-a (8,4%) i Perua (6,5%). Veličina je javnoga duga 49% BDP-a (2017). Uz Kolumbiju i Peru, Bolivija je među vodećim svjetskim proizvođačima koke i kokaina (prema izvorima UN-a 2014. zasadi koke u Boliviji činili su oko 15% ukupnih zasada te biljke u svijetu).
Promet
Moderna mreža prometnica još je vrlo rijetka, a izgrađena je tako da se njome koriste u prvom redu rudarski krajevi. Zbog velikih visinskih razlika u reljefu izgradnja i održavanje prometnica vrlo su skupi. Željeznička mreža duga je 3652 km (2010), a cestovna 80 488 km (2010), od čega je asfaltirano manje od 10%. Mreža unutarnjih plovnih putova duga je 10 000 km (2012), a brodska se plovidba obavlja uglavnom po jezeru Titicaci. Za međunarodni promet najvažnije su zračne luke u La Pazu, Santa Cruzu della Sierri, i Cochabambi. Izgrađeno je 2510 km naftovoda i 5330 km plinovoda (2010).
Novac
Novčana je jedinica boliviano (BOB); 1 boliviano = 100 sentava (centavo).
Povijest
Tragovi naseljenosti današnje Bolivije stari su barem 15 000 godina. U blizini jezera Titicaca razvio se grad Tiahuanaco, središte istoimene kulture, koja je vrhunac doživjela između 300. i 900. i prethodila razdoblju Inka. Tada je nastala prostrana država koja je, uz bolivijsku visoravan, obuhvaćala i tihooceansku obalu. Inke su 1438. pod vodstvom Pačakutija Jupankija (Pachacuti Yupanqui) osvojili područje Bolivije, koje je do dolaska Španjolaca ostalo u sastavu njihova carstva.
U današnju Boliviju prvi je prodro Diego de Almagro 1535. polazeći iz Perua, a osvajanje toga područja započeo je 1538. Hernando Pizarro te nastavio njegov brat Gonzalo. Bolivija je do 1776. bila dio potkraljevstva Perua, kao pokrajina Charcas, a sjedište njezine uprave bilo je u La Plati (danas Sucre). Ubrzo nakon osvajanja pronađeni su veliki rudnici srebra (poslije i žive), koji su donosili goleme dobiti Španjolskoj. Oko tih bogatih područja vodila se borba među španjolskim doseljenicima, koja je uz kraće prekide potrajala više od jednoga stoljeća. Za to su vrijeme provedene administrativna i crkvena organizacija zemlje, uvedena je inkvizicija i osnovano sveučilište (1624). Od 1776. Bolivija, područje koje se od tada nazivalo Gornjim Peruom, pripojena je novomu potkraljevstvu Río de la Plati, a 1780. izbio je velik ustanak pod vodstvom Túpaca Amarua II., navodno potomka Inka, ugušen tek 1783. Potomci europskih doseljenika (kreoli) i mješanci, nezadovoljni španjolskom upravom, tražili su pak veća prava. Do sukoba između španjolskoga guvernera i kreola došlo je 1809., pošto je Napoleon okupirao Španjolsku. Pobjedama Simóna Bolívara i Antonija Joséa de Sucrea 1824. Bolivija je došla pod vlast protukolonijalnih snaga. Skupština Gornjega Perua odlučila je proglasiti područje samostalnom republikom te je 6. VIII. 1825. izglasala Deklaraciju neovisnosti; po Bolívaru nova je država nazvana Bolivija. Bolívar je njome upravljao do kraja 1825. donijevši više liberalnih dekreta, ali je odbio predsjednički položaj, ostavši skeptičan oko mogućnosti postojanja Bolivije kao samostalne države te je vlast predao A. J. de Sucreu. On je sazvao ustavotvornu skupštinu koja je u studenome 1826. donijela prvi bolivijski ustav. Sucre je tešku gospodarsku situaciju (posljedicu borbe za neovisnost) pokušao riješiti izmjenama poreznoga sustava te konfiskacijom crkvene imovine, ali je izazvao otpor konzervativnih slojeva te se 1828. povukao. Nakon kraćega razdoblja nestabilnosti, od 1829. predsjednik je bio maršal Andrés de Santa Cruz, također istaknuti zapovjednik u borbi za neovisnost. On je stabilizirao gospodarstvo (uveo je zaštitne carine i smanjio poreze rudnicima) te proveo kodifikaciju zakona. Umiješavši se u građanski rat u Peruu, Santa Cruz je 1836. osnovao peruansko-bolivijsku konfederaciju u kojoj je dobio naslov vrhovnog zaštitnika (protektora). Peruanski protivnici konfederacije su potom, zajedno s Čileom i Argentinom koji su se bojali nastanka nove hegemonijske sile, pokrenuli tzv. Konfederacijski rat u kojem je Santa Cruz, nakon početnih uspjeha, 1839. poražen te je napustio zemlju, a konfederacija je raspuštena. Sljedeća desetljeća obilježila je politička nestabilnost s čestim izmjenama predsjednika te gospodarskim propadanjem, usprkos postupnom razvoju rudarstva. Dulje su na predsjedničkom položaju bili José Ballivián (1841–47), koji je protekcionizam zamijenio poticanjem slobodne trgovine, Manuel Isidoro Belzu (1848–55), koji se populističkim postupcima (preuzimanjem veleposjeda) oslanjao na starosjedilačko indijansko stanovništvo, i Mariano Melgarejo (1864–71), koji je starosjediocima zemlju oduzimao te ju pripajao veleposjedima (sva su trojica na vlast došla državnim udarima). Na vlast je 1876. novim udarom došao još jedan general, Hilarión Daza koji je, da bi osnažio svoj položaj, zaoštrio 1878. odnose s Čileom oko područja Antofagaste, bogate salitrom, srebrom i bakrom, otkazavši ugovore čileanskim rudarskim kompanijama. Na to je Čile 1879. okupirao Antofogastu te je izbio Pacifički rat u koji je na strani Bolivije ušao i Peru. Neuspjesi bolivijske vojske doveli su do svrgavanja Daze, a nakon poraza bolivijsko-peruanskih snaga u bitki kraj Tacne 1880. Bolivija se povukla iz sukoba te je primirjem 1884., potvrđenim sporazumom 1904., cijelo svoje pacifičko primorje ustupila Čileu i tako izgubila izlaz na more. Rat je u Boliviji doveo do gubitka ugleda vojske te uspostave oligarhijskoga sustava (pravo glasa imao je mali broj imućnijih) s dvije vodeće stranke, konzervativcima i liberalima. Predsjednici iz Konzervativne stranke, koja se protivila ratu i zastupala interese vlasnika rudnika srebra, na vlasti su bili 1884–99. Nakon pobune (tzv. Federalni rat) na vlast 1899. dolaze liberali, koji su imali potporu vlasnika rudnika kositra, zagovarali su federalizam i premještanje glavnoga grada iz Sucrea u La Paz. Pod liberalnim predsjednicima, među kojima je najistaknutiji bio Ismael Montes (1904–09. i 1913–17), zadržana je politička stabilnost, ograničen je utjecaj Katoličke crkve, dok je položaj tradicionalno obespravljenoga većinskoga seoskog stanovništva ostao nepromijenjen. Bolivija je također 1903. sporazumom Brazilu prepustila područje Acre na sjeverozapadu, nastanjeno pretežno brazilskim doseljenicima (nakon što je susjedna područja na sjeveru prepustila još 1867). Slabljenje Konzervativne stranke i podjele među liberalima doveli su do nastanka Republikanske stranke koja je na vlast došla državnim udarom 1920., ali se ubrzo rascijepila. Pad cijene kositra 1920-ih doveo je do gospodarske stagnacije. Državnim udarom 1930. vlast je preuzela vojna hunta koja je provela izbore 1931. na kojima je kao jedini kandidat izabran Daniel Salamanca, vođa Prave republikanske stranke (uz potporu liberala). Suočen sa širokim nezadovoljstvom zbog gospodarske krize, on je 1932. započeo rat protiv Paragvaja zbog Gran Chaca. Salamanca je nakon niza poraza 1934. bio prisiljen na ostavku te je 1935. sklopljeno primirje (mirovnim ugovorom 1938. Bolivija je izgubila veći dio tog područja, iako je zadržala manji dio s naftnim nalazištima). Rat je doveo do rasta zahtjeva za društvenim promjenama te je 1936. nakon masovnih radničkih nemira pučem na vlast došla vojna hunta mlađih časnika, u kojoj je vodeću ulogu imao potpukovnik Germán Busch koji je 1937. preuzeo predsjednički položaj. Reforme radnoga zakonodavstva, nacionalizacija imovine američke kompanije Standard Oil te novi, socijalno progresivni ustav donesen 1938. izazvali su otpor dotadašnjih vladajućih slojeva te je Busch pod pritiskom 1939. počinio samoubojstvo. Nova vojna hunta koja je preuzela vlast omogućila je povratak utjecaja oligarhije prijašnjih vodećih stranaka koje su se povezale u savez. Ona međutim nije uspjela zaustaviti širenje novih ljevičarskih stranaka među kojima je najutjecajniji bio Nacionalistički revolucionarni pokret (MNR) te je potkraj 1943 (u travnju iste godine Bolivija je objavila rat Njemačkoj, Italiji i Japanu) novim pučem skupine časnika uz potporu MNR-a na vlast došao pukovnik Gualberto Villarroel. On je u vladu uključio predstavnike MNR-a te je pokušao uspostaviti korporativistički režim, uz mobilizaciju starosjedilačkoga seoskog stanovništva.
U situaciji širenja nezadovoljstva zbog represija nad oporbom izbila je 1946. pobuna u kojoj je Villaroel ubijen, a na vlast se vratila konzervativna oligarhija. Vođa MNR-a Víctor Paz Estenssoro pobijedio je na izborima 1951., ali je vlast preuzela vojna hunta. Uslijedili su štrajkovi i demonstracije te u travnju 1952. pobuna rudara i seljaka nakon koje je Paz Estenssoro stupio na predsjednički položaj. Uveo je opće pravo glasa, nacionalizirao rudnike kositra, povećao socijalna davanja te proveo agrarnu reformu kojom je potaknut povrat zemlje starosjedilačkom seoskom stanovništvu. Paza Estenssora naslijedio je nakon izbora 1956. dotadašnji potpredsjednik Hernán Siles Zuazo, koji je, s ciljem suzbijanja inflacije, vodio konzervativniju gospodarsku politiku kakvu je zadržao i Paz Estenssoro pošto se 1960. vratio na predsjednički položaj. Takva politika, kao i njihova nastojanja da ograniče utjecaj sindikata i rudarskih milicija, doveli su do razilaženja u vladajućem MNR-u. Paz Estenssoro je, promijenivši Ustav, u svibnju 1964. reizabran za predsjednika kao jedini kandidat, ali je general René Barrientos vojnim udarom u studenom iste godine preuzeo vlast (1965–66. uz njega je kopredsjednik bio general Alfredo Ovando Candia). Barrientos je 1966. izabran za jedinog predsjednika te je nastavio konzervativnu politiku, zabranio sindikate i radničke milicije, ali se oslanjao na populistički pristup prema seljacima. Poginuo je u travnju 1969. pa ga je naslijedio civilni potpredsjednik, demokršćanin Adolfo Siles Salines. Njega je u rujnu iste godine državnim udarom smijenio Ovando Candia koji je započeo nacionalizaciju naftne industrije i legalizirao sindikate. Podjele u vojsci dovele su do puča desničarskih generala 1970., ali je umjesto njih vlast preuzeo ljevičarski orijentiran general Juan José Torres koji je nastavio s nacionalizacijama te je sazvao Narodnu skupštinu po uzoru na sovjete u Oktobarskoj revoluciji, ali nije uspio uspostaviti autoritet. Torresa je novim pučem 1971. svrgnuo pukovnik Hugo Banzer Suárez koji je uspostavio represivnu desničarsku diktaturu; suspendirana su građanska prava te ponovno zabranjeni sindikati. Za Banzerova režima došlo je, međutim, i do gospodarskog rasta, ponajprije zahvaljujući porastu cijena ruda. Pod pritiskom sve širih zahtjeva za demokratizacijom održani su sredinom 1978. izbori koji su poništeni zbog prijevara, a vlast je potom preuzela vojna hunta koja je prisilila Banzera na povlačenje. Potkraj 1978. na predsjednički položaj je novim pučem došao general David Padilla koji je proveo demokratske izbore 1979. na kojima niti jedan kandidat nije osvojio većinu. Padilla se povukao, ali Kongres nije uspio izabrati predsjednika te se u sljedećih godinu dana izmijenilo troje privremenih predsjednika (među njima je prvi puta bila i jedna predsjednica, Lidia Gueiler Tejada), došlo je do pokušaja puča, a bilo je više od tisuću štrajkova. Na izborima 1980. prvi je bio H. Siles Zuazo, ali je prije najavljenoga drugog kruga izbora u Kongresu vojska ponovno preuzela vlast (to je bio 195. državni udar u 155 godina postojanja Bolivije). Hunta generala Luisa Garcíje Meze vladala je nasilnim metodama oslanjajući se na paravojne skupine (pod vodstvom neofašista i odbjeglih nacista), ali je zbog raširene korupcije, gospodarske krize i uključenosti u ilegalnu trgovinu kokainom prvo na povlačenje bio prisiljen García Meza (1981), a potom 1982. i ostatak hunte. Kongres izabran 1980. potom je sazvan te je odmah za predsjednika izabrao H. Silesa Zuaza koji je sastavio koalicijsku vladu. On je proveo demokratizaciju, ali nije uspio poboljšati gospodarsku situaciju obilježenu hiperinflacijom. Nakon izbora 1985. Kongres je za predsjednika izabrao V. Paza Estenssora koji je radikalnim neoliberalnim mjerama stabilizirao gospodarstvo, iako je nezaposlenost ostala visoka. Od 1989. predsjednik je bio Jaime Paz Zamora iz socijaldemokratskog Pokreta revolucionarne ljevice (bio je potpredsjednik 1982–84), koji je uglavnom nastavio s gospodarskom politikom svoga prethodnika. MNR se na vlast vratio 1993. s predsjednikom Gonzalom Sánchezom de Lozadom. On je proveo privatizaciju državnih poduzeća te je uveo opću starosnu mirovinu, iako su socijalni problemi ostali neriješeni. Za predsjednika je 1997. izabran bivši diktator H. Banzer koji se suočio s nemirima zbog pokušaja privatizacije vodnih resursa zbog čega je 2000. uveo izvanredno stanje u dijelovima zemlje, a kontroverze je izazvala i njegova politika uništavanja nasada koke s ciljem borbe protiv tzv. narkomafije. Vanjskopolitička nastojanja u tom razdoblju bila su usmjerena na jačanje regionalnih ekonomskih veza u sklopu Andske zajednice i na stjecanje izlaza na Tihi ocean, o čemu je Bolivija 20-ak godina pregovarala s Čileom. Pošto se Banzer povukao prije isteka mandata 2001., naslijedio ga je potpredsjednik Jorge Quiroga Ramirez, a njega nakon izbora 2002. bivši predsjednik Sánchez de Lozada. Njegov je drugi mandat bio opterećen recesijom te je, nakon sukoba policije i prosvjednika koji su tražili nacionalizaciju proizvodnje prirodnoga plina, potkraj 2003. podnio ostavku. Socijalni nemiri i masovni prosvjedi nisu se smirili ni za njegova nasljednika Carlosa Mese Gisberta (potpredsjednika 2002–03) te je u takvoj situaciji za predsjednika u prosincu 2005. izabran Evo Morales, vođa ljevičarskoga Pokreta prema socijalizmu (MAS). Morales je 2006. nacionalizirao naftnu industriju i proizvodnju prirodnoga plina te je smanjio restrikcije uzgajivačima koke, a 2007. najavio je nacionalizaciju rudnika i željeznica. Protivile su mu se vlasti bogatijih istočnih pokrajina te su potkraj 2007. neke od njih (Santa Cruz, Beni, Pando, Tarija) proglasile autonomiju, a 2008. izbili su prosvjedi i nemiri. Za Moralesove vlasti uspostavljeni su bliski odnosi s Venezuelom, Kubom i drugim zemljama koje se protive prevlasti SAD-a. Zadržavši veliku popularnost kod starosjedilačkog stanovništva Morales je, nakon stupanja na snagu novog Ustava, reizabran 2009. i 2014. Nakon razdoblja gospodarskoga rasta od kraja 2000-ih, gospodarstvo je od 2015. zapalo u stagnaciju, ponajprije zbog pada cijene prirodnog plina. U rujnu 2015. parlament je, uz protivljenje oporbe, odobrio ustavne promjene koje bi Moralesu omogućile novi mandat, ali te su promjene poništene referendumom u veljači 2016. Međutim, ustavni sud je 2017. poništio ustavno ograničenje broja mandata te se Morales kandidirao na predsjedničkim izborima u listopadu 2019., što je izazvalo političku krizu. Izborna komisija potvrdila je Moralesovu pobjedu (glavni oporbeni kandidat bio je bivši predsjednik C. Mesa), a potom je ona osporena zbog nepravilnosti (predstavnici Organizacije američkih država koji su nadzirali izbore predložili su njihovo ponavljanje). Slijedili su prosvjedi i sukobi, a pod pritiskom oporbe i vojnoga vrha Morales je odstupio 10. XI. 2019. te napustio zemlju. Izbori su poništeni, a uz potporu ustavnoga suda i vojske privremena predsjednica republike postala je oporbena senatorica Jeanine Áñez. Na izborima u listopadu 2020. pobijedio je kandidat MAS-a Luis Arce (2006–17. i 2019. bio je ministar gospodarstva i financija) te se u studenome u zemlju vratio E. Morales. Ubrzo je došlo do političkih napetosti između Arcea i Moralesa koje su 2024. dovele do otvorenih sukoba između njihovih pristaša. Moralesu je ustavni sud zabranio da se kandidira na sljedećim predsjedničkim izborima, a Arce se, u uvjetima nezadovoljstva zbog gospodarskih problema, odlučio ne kandidirati. Na izborima u listopadu 2025. pobijedio je sin bivšeg predsjednika J. Paza Zamore, demokršćanin Rodrigo Paz Pereira (porazivši u drugome krugu bivšeg predsjednika J. Quirogu) te je u studenome stupio na predsjedničku dužnost.
Politički sustav
Prema Ustavu od 7. II. 2009., Bolivija je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik Republike je šef države i vlade. Biraju ga građani na neposrednim izborima za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata; kandidat je izabran ako osvoji apsolutnu većinu glasova ili najmanje 40% glasova i istodobno najmanje 10% više od drugoplasiranog kandidata, u suprotnom održava se drugi krug s dva najbolje plasirana kandidata u prvome krugu. Izvršnu vlast obnašaju predsjednik i ministri koje on imenuje i koji s njim čine kabinet. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Višenacionalna zakonodavna skupština (Asamblea Legislativa Plurinacional), koja se sastoji od Predstavničkog doma (Camara de Diputados) i Doma senatora (Camara de Senadores); oba se doma biraju na izravnim izborima, za mandat od 5 godina, a parlamentarni izbori povezani su s predsjedničkima. Predstavnički dom ima 130 zastupnika (od kojih 7 biraju starosjedilački narodi), a Senat ima 36 članova (u svakom se departmanu biraju po 4). Biračko je pravo opće, jednako i obvezno, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast čine Vrhovni sud pravde (Tribunal Supremo de Justicia), Sud poljoprivrede i okoliša, Višenacionalni ustavni sud te departmanski, pokrajinski i lokalni sudovi. Suci se biraju na izravnim izborima. Tijela koja nadziru provedbu izbora (najviši je među njima Vrhovni izborni tribunal) ustavno su definirana kao posebna grana vlasti. Administrativno je Bolivija podijeljena na 9 departmana, 112 pokrajina te općine. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 6. kolovoza (1825).
Političke stranke
Nacionalistički revolucionarni pokret (Movimiento Nacionalista Revolucionario – akronim MNR), osnovan 1941. kao stranka nacionalističke ljevice. Prvi put sudjeluje u vlasti 1943–46., potom 1952–64. kada su na čelu države osnivači stranke Víctor Paz Estenssoro (1952–56., 1960–64) i Hernán Siles Zuazo (1956–60). Početkom 1970-ih podupire vojni režim te se priklanja neoliberalizmu i konzervativizmu, što dovodi do odcjepljenja lijevoga krila na čelu sa Siles Zuazom. Paz Estenssoro ponovno je bio predsjednik republike 1985–89., a iz stranačkoga vodstva na čelu države bio je također Gonzalo Sánchez de Lozada (1993–97. i 2002–03). Nakon 2005. politički utjecaj MNR-a slabi te od 2009. više nije zastupljen u parlamentu. Kršćansko-demokratska stranka (Partido Demócrata Cristiano – akronim PDC), osnovana 1954., stranka je desnoga centra. Do početka XXI. st. ne postiže značajnije izborne uspjehe iako povremeno sudjeluje u vlasti. Prvi put je u parlamentu zastupljena s većim brojem zastupnika nakon izbora 2005. na kojima je sudjelovala u koaliciji Socijalnodemokratska snaga koja je bila druga po broju glasova i vodeća u oporbi (ponovno i na izborima za Ustavotvornu skupštinu 2006). Na izborima 2014., 2019. i 2020. treća je po broju zastupnika (ostaje u oporbi), a 2025. je prva (s relativnom zastupničkom većinom) te je istodobno njezin kandidat Rodrigo Paz Pereira izabran za predsjednika republike. Revolucionarna fronta ljevice (Frente Revolucionario de Izquierda – akronim FRI), osnovana 1978. kao stranka radikalne ljevice, od sredine 1980-ih okreće se populizmu. Do kraja XX. st. osvaja manji broj zastupnika, potom ne sudjeluje na izborima do 2019. kada vodi savez Građanska zajednica koji osvaja drugo mjesto po broju zastupnika (kao i na izborima 2020). Na izborima 2025. predvodi koaliciju LIBRE – sloboda i demokracija koja je također druga u parlamentu te vodeća u oporbi. Pokret prema socijalizmu (Movimiento al Socialismo – akronim MAS), osnovan 1997., stranka je ljevice (puni naziv joj je Pokret prema socijalizmu – Politički instrument za suverenitet narodā). Zauzima se za nacionalizaciju naftne industrije i rudarstva te za legalizaciju uzgoja koke. U parlament ulazi 2002., kao druga stranka po broju zastupnika, a na vlast dolazi nakon pobjede na izborima 2005. te potom pobjeđuje, s apsolutnim zastupničkim većinama, na daljnjim izborima (2006., 2009, 2014., 2019. i 2020); iz redova stranke predsjednici republike bili su njezin vođa Evo Morales (2006–19) te Luis Arce (2020–25). Na izborima 2025. stranka je teško poražena te osvaja svega dva zastupnička mjesta.
Hrvatsko iseljeništvo
Prvi Hrvati doselili su se u Boliviju oko 1880. Bili su to mladići, podrijetlom uglavnom s otoka Brača i Hvara te iz Hrvatskog primorja, koji su reemigrirali iz Čilea. Među njima je najpoznatiji bio Ivan Ivanović, koji se već bio afirmirao u trgovini; njom su se bavili i ostali Dalmatinci, dok su Primorci radili u građevinarstvu. Prvotni cilj hrvatskih doseljenika bio je rudarski grad Oruro, dok ih se manji broj zaustavljao u Uyuniju ili je nastavljao za Potosí, rudarska naselja na velikim visinama s nepovoljnom klimom, tako da već prije I. svjetskog rata počinje preseljavanje naših ljudi u mjesta s ugodnijim podnebljem, osobito u Cochabambu. Iako se do I. svjetskog rata uselilo najviše tisuću Hrvata, društveno su se dobro organizirali. Prvo društvo utemeljeno je 1912. u Oruru pod nazivom Slavjansko trgovačko i pripomoćno društvo, kojemu je prvi predsjednik bio Jakov Franičević. Društvo je 1918. izgradilo groblje za svoje članove. U istom su gradu naši iseljenici utemeljili 1914. Slavjansko vatrogasno društvo (Bomba Slava), prvo takvo društvo koje je osnovala strana naseobina. Za I. svjetskog rata Hrvati su u Boliviji aktivni u jugoslavenskom pokretu, pa su utemeljili ogranke »Ivan Mažuranić« (Oruro), »Andrija Kačić Miošić« (Potosí) i »Jovan Skerlić« (Uyuni). U međuratnom su razdoblju hrvatske naseobine u krizi jer ne dolaze novi doseljenici, a postojeći se postupno asimiliraju. Taj trend nastavlja se i nakon II. svjetskog rata.
Književnost
U kolonijalnom razdoblju Bolivija pripada španjolskomu potkraljevstvu Peruu, a književnosti na španjolskom jeziku gotovo i nema; na jezicima pretkolumbovskih Amerikanaca, Kečua i Ajmara, zapisana je tek jedna drama (»Ollantay«) i određen broj pjesama. »Crónica moralizada« (1638) augustinca Antonia de la Calanche (1584–1654) opisuje zemlju, njezine starine i stanovnike. Tek nakon utemeljenja bolivijske države javljaju se pisci kao Manuel Maria Caballero (1819–66) s romantičnom prozom »Otok« (»La Isla«, 1854), pjesnik Ricardo José Bustamante (1821–86) te dramatičar i romanopisac Nataniel Aguirre (1843–88), koji u romanu »Juan de la Rosa: sjećanja zadnjeg vojnika neovisnosti« (»Juan de la Rosa: memorias del último soldado de la independencia«, 1885) prikazuje borbu za neovisnost zemlje. Vrhunac bolivijske književnosti predstavlja pjesnik Ricardo Jaimes Freyre, čije zbirke »Barbarska Kastalija« (»Castalia bárbara«, 1897) i »Snovi su život« (»Los sueños son vida«, 1917) pripadaju značajnim djelima hispansko-američkoga pokreta Modernismo. Protiv egzotike kao i formalističke estetike ubrzo ustaju pisci s natruhama naturalizma i socijalne kritičnosti: Alcides Arguedas (1879–1964) piše roman »Brončana rasa« (»Raza de bronce«; 1919), prokazujući okrutnosti počinjene nad bolivijskim Indijancima. U XX. stoljeću javlja se niz pjesnika moderna izraza koji su okrenuti izvornomu životu svoje zemlje (O. C. Echazú, G. V. Fabre i dr.), a pisci utjecajni u drugoj polovici stoljeća kreću se u rasponu od vjerskog nadahnuća (pjesnikinja Y. Bedregal de Conitzer) do društvenokritičkog realizma (R. B. Gonsálvez). U cjelini, bolivijska književnost, u usporedbi s djelima i autorima ostalih hispanoameričkih zemalja, koji su stekli svjetsku recepciju i utjecaj, doima se manje razvijenom i zanimljivom.
Likovne umjetnosti
Od V. do VIII. st. umjetnost se razvijala uz jezero Tiahuanaco; sačuvani su ostatci građevina s reljefima (Sunčeva vrata, Puma Puncu). Od XVI. do XVIII. st. nastaju gradovi (Potosí, Sucre, La Paz); podižu se barokne palače i crkve u tzv. mestizo stilu (s dekorativnim motivima iz domorodačke umjetnosti). U stambenoj se arhitekturi sačuvao tradicionalni tip kuće (unutrašnja dvorišta, ukrašeni portali, rezbareni drveni balkoni). Neoklasicističke građevine u XIX. st. podižu M. de Sanahuja i J. Nuñez del Prado. Najistaknutiji graditelj prve polovice XX. st. E. Villanueva povezuje racionalistički pristup arhitekturi s tradicionalnim; u drugoj polovici XX. st. arhitekti slijede suvremena kretanja u svijetu (H. Almaraz, L. Perrin, L. Iturralde, J. C. Calderón i G. Madeiros). – U XVIII. st. djeluju slikari M. Pérez de Holguín, G. M. de Berrio i L. Niño, a u XIX. st. J. Castañón i M. M. Mercado. Na početku XX. st. ističu se A. Dávalos, A. Borda, A. Nogales i J. G. Mesa. Oko 1920. osniva se realistička škola, koja povezuje europske utjecaje s domorodačkom umjetnošću; njezini su predstavnici C. Guzmán de Rojas i A. Jordán te kipari M. Nuñez del Prado i E. Luján; 1950-ih godina izdvajaju se slikari S. Romero, G. Imaná i M. Alandia realističkim zidnim slikama, dok slikari A. Pacheco, M. A. Pacheco, O. Pantoja i kipari T. Carrasco i M. Calláu, u novije vrijeme R. Valcárel, G. Ugalde i F. Rodríguez-Casas, slijede suvremene apstraktne smjerove.
