Bog (grč. ϑεός, theós, lat. Deus, sanskrt. bhagas, semitski El, Elohim, hebr. Jahve, arap. Allah), sveto, najviše biće, stvoritelj svijeta; apsolutno i potpuno biće, uzrok i smisao svega što postoji.
Različite su teorije o postanku pojma Boga, a najčešće se spominju tri odlučujuća momenta: logički, etički i osjećajni. U prvome autori navode različite putove kojima je čovjek na početku došao do pojma Boga. Prema A. Comteu to je fetišizam (božanstvo u stvarima, predmetima), po H. Spenceru to je manizam ili štovanje pređa, prema E. B. Tyloru animizam ili pridavanje duše nekim dijelovima prirode ili pak čitavoj prirodi, a po nekima to je čaranje (magija), koje prisvaja sebi moć nad Bogom. Među autorima koji naglašavaju etički moment bio je J. G. Fichte, koji smatra ćudoređe kolijevkom božanstva; za druge je Bog personifikacija ćudorednih ideala, a prema K. Marxu i E. Durkheimu čovjek pronalazi Boga iz potrebe za društvom i društvenošću. Tumačenje ideje o Bogu iz čovjekove osjećajnosti ili osjećaja zastupao je R. Otto. Prema njemu, »sveto« ili »numinosum« nešto je posve iracionalno i neosobno, te kao čisto religijsko nema ništa ni sa ćudoređem.
Istraživači primitivnih naroda također se razlikuju u tumačenju njihove predodžbe o Bogu. Darwinistička etnologija tvrdi da je današnjim primitivnim narodima Bog sasvim nepoznat, a budući da su ti narodi živi spomenici početaka čovječanstva, znači da isprva ljudi nisu uopće imali ideje o Bogu. Nasuprot tomu, istraživanja Lang-Schmidtove škole pokazuju (npr. kod afričkih Pigmejaca i jugoistočnih Australaca) da primitivni narodi poznaju osobnog, nevidljivog i duhovnog Boga, koji je stvorio svijet i čovjeka, koji je svemoćan i vječan, zakonodavac, čuvar i osvetnik moralnoga reda, a najraširenije mu je ime »otac«. Na prijelazu iz prakulture u socijalno zamršenije kulture gubi se ta čista ideja o Bogu. Tako osim općenitog štovanja pokojnika nastaju u matrijarhatu primitivnih poljodjelaca mjesečeva mitologija i animizam, a kod lovaca obrtnika sunčeva mitologija i totemizam. Tada dolazi i do anomalija u religijskim kultovima, premda one u nekim skupinama nisu uništile ideju o najvišem biću, kao kod nomadsko-seljačkih stočara u svim njihovim stupnjevima razvoja.
Politeizam kao najrašireniji oblik vjere u Boga u razvijenijih naroda (osobito sredozemnih i bliskoistočnih), tj. vjera u više bogova, često prelazi u henoteizam, vjeru u više bogova, od kojih je jedan najviši (npr. u Grčkoj, Rimu i dr.). Prema prijašnjoj podjeli nastanka pojma Boga mogu se i u razvijenim religijama vidjeti različiti odlučujući elementi. Tako logički element prevladava u spekulativnim indijskim sustavima, te uz nešto utilitarističkih primjesa u Egiptu i u starogrčkim misterijima (plodnost koju daje božanstvo). U Perziji (parsizam) i u Kini (taoizam) jače je naglašen etički element, a u Japanu (šintoizam) i kineskom konfucijanizmu politički i socijalni. Slično je s rimskom religijom i s islamom na njegovu početku. Osjećajni moment ističe se os. u hinduizmu i u srodnim oblicima budizma u Kini i Japanu.
Neki oblici monoteizma, prisutni osobito u novovjekovnoj zapadnoj misli, javljaju se i u starim religijama. Tako kritička misao antičke Grčke dolazi do spoznaje najvišega Boga, ali prevladava ideja o sveopćem biću, prisutnom u prirodi i jednakom s njom – panteizam, koji će zastupati indijski i ranokršćanski mistici, renesansni mislioci, Spinoza, Schelling, Hegel, Schopenhauer i dr. Tragovi deizma – vjere u neosobnoga Boga kao prauzroka svijeta, koji nema nikakvu ulogu u životu prirode i čovjeka – nalaze se u staroj Kini, a zastupaju ga u XVIII. st. Locke, Voltaire, Rousseau i dr. Ateizam kao nijekanje Boga javlja se u raznim oblicima već u staroj Indiji i Grčkoj, zatim u renesansnih i prosvjetiteljskih mislilaca na Zapadu, a osobito u XIX. st., kada vidi Boga kao čovjekovu autoprojekciju (L. Feuerbach) ili odraz čovjekove pobune protiv bijede i otuđenja (K. Marx).
Čisti monoteizam prvi razvijaju Izraelci i Judejci, kod kojih su se u početku miješali animizam i štovanje predaka. Preko Mojsija i proroka razvija se predodžba o osobnom i moralnom najvišem biću, stvoritelju svijeta i čovjeka (Jahve), koje ujedno ima tajni unutarnji život, volju i osjećaje kao čovjek. Kršćanstvo nastavlja i dopunjuje židovsku spoznaju Boga (starozavjetna Biblija) kroz objavu Isusa Krista (biblijska Evanđelja), Božjega Sina, koji govori o Ocu, njegovu unutarnjem životu i odnosu prema svijetu i čovjeku. Na temelju svjedočanstva Isusovih učenika (ostale knjige Novoga zavjeta), kršćanske predaje i crkvenoga učiteljstva definira se potpuno kršćansko shvaćanje Boga: o njegovim unutarnjim odnosima (jedna narav i tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti – Trojstvo, dvije naravi u Kristu i sl.), o odnosu Boga prema svijetu i čovjeku, o Kristovoj spasiteljskoj ulozi u svijetu (osnivanje Crkve, sakramenti) i dr. Treća monoteistička religija, islam, uzima elemente iz židovstva i kršćanstva te iz starih istočnih religija. Islam od osobnoga Božjeg (Alahova) života naglašava njegovu volju, što se reflektira u mnoštvu pravno-moralnih propisa za vjernike.
Filozofija, osobito skolastička, na temelju antičke filozofske misli razvija različita pitanja povezana s Bogom, kojega definira kao apsolutno biće, uzrok i smisao svega postojećega. Tako govori o mogućnosti razumske spoznaje Boga, donosi dokaze o egzistenciji Božjoj (kozmologijske i finalne, ili metafizičke, fizičke i moralne), raspravlja o Božjoj biti i svojstvima te o odnosu Boga prema svijetu. Teologija prihvaća filozofske (razumske) spoznaje i zaključke o Bogu te ih na temelju svetopisamske objave i drugih crkvenih izvora nadopunjuje ili ispravlja u istim pojedinim pitanjima.
Bog je u kršćanskoj umjetnosti najčešće prikazivan u prizorima Trojstva. U njima je Duh Sveti obično prikazan u obliku goluba, Krist kao čovjek, a Bog Otac najprije u obliku ruke, zatim u srednjem vijeku kao bradati starac ili kao kralj ili papa na prijestolju, u renesansi kao starac koji lebdi iznad oblaka, a u baroku često sjedi na kugli zemaljskoj i sl. Katkad su se pojavljivali prizori Trojstva u obliku tri čovjeka, ili jednoga čovjeka s tri glave, koje je Crkva zabranjivala. Prizori Trojstva pojavljuju se i u slikama krunjenja ili navještenja Marijina, a ponekad i u slikama Isusova krštenja. Pojavljuju se i simbolički prikazi Trojstva u obliku trokuta, ili po tri orla, lava ili ribe s jednom glavom te neobičan prizor triju zečeva, poredanih uokrug da im se uši sastaju u trokut. Nakon reformacije, do danas je uobičajen simbolički prikaz Trojstva u obliku istokračnog trokuta s ucrtanim Božjim okom u sredini.
