Bjørnson [bjœ:'ṇsɔn], Bjørnstjerne Martinius, norveški književnik, novinar i političar (Kvikne, 8. XII. 1832 – Pariz, 26. IV. 1910). Bio je ravnatelj Nacionalnoga kazališta u Bergenu i Kristianiji (Oslu) te izdavač novina i časopisa. S prekidima boravio u inozemstvu (Njemačka, Francuska, Italija, SAD). Angažiran u mnogim političkim pitanjima, zauzimao se za Hrvate i Slovake u sukobu s Madžarima. Pisao poeziju, prozu i dramu. Pod utjecajem Brandesa i norveške stvarnosti, u njegovu djelu isprva prevladavaju nacionalno-romantični motivi, pa nastaju njegove povijesne drame: Kralj Sverre (Kong Sverre, 1861), Sigurd Slembe (1862) i dr. te pripovijetke iz seoskoga života Synnøve Solbakken (1857), Otac (Faderen, 1861) i dr. Autor je stihova norveške himne Da, mi volimo ovu zemlju… (Ja, vi elsker dette lande, 1859). Poslije, pod utjecajem francuskoga realizma, a u skladu s idejama svojega naraštaja, utire nove putove norveške književnosti. U dramama Stečaj (En Fallit, 1875), Urednik (Redaktøren, 1875), Kralj (Kongen, 1877), Leonarda (1879), Iznad moći shvaćanja (Over Ævne, I, 1883., II, 1895) i dr. bavio se problemima poslovnoga morala, bračnoga života i izravnim političkim pitanjima. Bjørnson je kao prvi Skandinavac 1903. dobio Nobelovu nagradu za književnost.
