binarizam (prema kasnolat. binarius: dvočlan), fonološka teorija koju su iz načela binarnosti razvili Roman Jakobson (iako on nikada nije rabio nazivak binarizam) i Morris Halle. Načelo polazi od pretpostavke da se glavnina odnosa među jezičnim jedinicama temelji na binarnoj opoziciji, tj. prisutnosti ili odsutnosti kojega obilježja. To je načelo potvrđeno u obavijesnoj (informacijskoj) teoriji. Binarna su obilježja glavno ustrojno načelo fonoloških teorija razlikovnih obilježja, gdje se opozicije uobičajeno obilježava upotrebom +/– u uglatim zagradama; npr. glas se označuje kao [+ zvučan] ili [– zvučan]. Binarizam svodi fonološki sustav bilo kojeg jezika na ograničen broj binarnih fonoloških opozicija (dvanaestak opozicija za sve jezike svijeta). I semantička se obilježja mogu upotrebljavati na binaran način. U analizi generativne gramatike nazivak se združio s načinom na koji se riječi klasificiraju u leksikon s obzirom na svoja gramatička svojstva, kao [+ živ], [– živ]. Binarizam se primjenjuje i u drugim jezikoslovnim područjima, posebice za klasifikaciju jezičnih jedinica, te u gramatičkim i semantičkim analizama leksičkih jedinica: teoriji neposrednih sastavnica (temelji se na binarnome načelu), gramatici zavisnosti, teoriji preoblike i sl. Budući da nije uvijek jasno mogu li se jezične mogućnosti kojima raspolažemo najbolje vidjeti kao nizovi binarnih izbora, razvijaju se danas i nebinarni pristupi (unarni i viševrijednosni).
