Bibliothèque nationale de France [bibliotε'k nasjɔna'l də fʀᾶ:s] (Francuska nacionalna knjižnica), jedna od najbogatijih i najstarijih knjižnica na svijetu, smještena u Parizu. Nastala kao Kraljevska knjižnica (Bibliothèque du Roi) Luja XI. (1461–83), koji je svoju zbirku rukopisa smjestio u Louvre. Od 1537. knjižnica prima obvezni primjerak svake publikacije tiskane u Francuskoj. Za vrijeme Luja XIV. znatno je obogaćena kupnjom više privatnih knjižnica. U XVII. st. to je najbogatija i najvažnija knjižnica u Europi. Početkom XVIII. st. otvorena je za javnost. Nakon Francuske revolucije, 1795., obogaćuje svoje zbirke građom iz konfisciranih privatnih zbirki kraljevskih obitelji, plemića koji su emigrirali i svećenstva. Drži se da je tada u knjižnični fond primljeno 250 000 knjiga, 14 000 rukopisa i 85 000 gravura. Knjižnica dobiva ime Nacionalna (ili Državna) knjižnica (Bibliothèque nationale) i tako će se zvati sve do 1994. U XIX. i XX. st. knjižnica je više puta djelomično rekonstruirana, otvorene su nove čitaonice za posebne vrste građe, spremišta i zgrada za administrativne službe. No stalan manjak prostora, povećan dotok građe, porast broja korisnika i nedostatna zaštita ometaju besprijekorno obavljanje njezine zadaće.
God. 1988. započela je izgradnja nove knjižnice, jedne od najvećih i najmodernijih u svijetu. Nova zgrada, izgrađena prema nacrtima arhitekta Dominiquea Perraulta, smještena je u Tolbiacu, u XIII. pariškom okrugu, i nazvana Francuska knjižnica (Bibliothèque de France). God. 1994. administrativnim dekretom Nacionalna knjižnica i Francuska knjižnica spojene su u jednu ustanovu, Francusku nacionalnu knjižnicu smještenu na dvije lokacije. Zgrada u Tolbiacu, svečano otvorena u prosincu 1996. pod novim imenom Knjižnica Françoisa Mitteranda, ima 1600 čitalačkih mjesta i zbirku od 185 000 svezaka u otvorenu pristupu. U staroj su zgradi Nacionalne knjižnice u Richelieuovoj ulici ostale zbirke posebne građe (rukopisi, zemljovidi, glazbena i grafička građa, novac i medalje).
