bestijarij (srednjovj. lat. bestiarium), poseban oblik ilustrirana didaktičnog spjeva o životinjama, raširen u srednjovjekovnoj Francuskoj i Engleskoj (IX–XIV. st.). Tumači ponašanje i osobine životinja u duhu kršćanskog nauka, a radi moralnog i religijskog odgoja. Potječe s Istoka, odakle je prešao u Grčku. Uzori su mu grčko-latinski fiziolozi, alegorijski ustrojeni zoologijski priručnici koji od aleksandrijskog razdoblja optječu kršćanskim predjelima Europe i Azije snažno utječući na srednjovjekovnu ikonografiju, simboliku i emblematiku. Od grčkih je najznamenitiji Physiologus (II. st.), glavni izvor svih srednjovjekovnih bestijarija. Najstariji poznati srednjovjekovni bestijarij kompilirao je anglonormanski svećenik Philippe de Thaon oko 1125. U XIII. st. nastaje podvrsta sekulariziranih ljubavnih bestijarija (R. de Fournival). U XX. st. vrstu obnavljaju npr. G. Apollinaire, F. Blei i J. L. Borges.
Mnoge srednjovjekovne bestijarije urešuju crteži i slike životinja, stvarnih ili izmišljenih (grifoni, sirene, himere, zmajevi, različna čudovišta i dr.). Bestijariji su doživjeli velik procvat u doba romanike, mnogo ih je naslikano u razdoblju gotike, a tijekom renesanse nestaju. Umjetnička vrijednost tih minijatura nije ujednačena, a kvalitetom se ističu one u engleskim bestijarijima. Znatno su utjecali, formalno i sadržajno, na zidno slikarstvo, vitraje, tapiseriju, predmete primijenjene umjetnosti, na crkvenu drvenu i kamenu skulpturu, osobito ukras kapitela, arhivolta i korskih klupa, te na suvremenu umjetnost.
