Besson [bεs'] Luc, francuski filmski redatelj, producent i scenarist (Pariz, 18. III. 1959). Bez formalnog obrazovanja, odrastao je s roditeljima, profesionalnim turističkim roniocima, u Grčkoj, Italiji i Hrvatskoj. Isprva asistent režije te redatelj reklamnih i dokumentarnih filmova. Prvi mu je igrani film postapokaliptična Posljednja bitka (Le Dernier Combat, 1983), a filmom Subway (1985) uklopio se u tzv. cinéma du look, odnosno »neobarok«, postmodernistički stilski smjer u francuskoj kinematografiji s naglaskom na površinskoj stilizaciji, vizualnom spektaklu, ciničnom svjetonazoru, otuđenim mladim protagonistima, često suvremenim nomadima, što je do vrhunca doveo u sljedeća tri komercijalno uspješna filma kultnog statusa. Melodrama Veliko plavetnilo (Le Grand Bleu, 1988), francusko-talijansko-američka koprodukcija snimljena na Sredozemlju, prikazuje ljubavni trokut, a obilježena je popularnofilozofskom temom duhovne samopotrage. Nakon akcijskog trilera Nikita (La Femme Nikita, 1991) vrhunac ranog opusa doseže ugođajnom dramom Leon profesionalac (Léon, 1994), smještenom u New York (od tada filmovi su mu na engleskom jeziku), u kojoj kriminalistički zaplet gradi oko odnosa plaćenog ubojice i maloljetnice koja u njemu pronalazi očinsku figuru. Besson nakon toga u kritičkom i estetskom smislu stagnira, iako velik komercijalni uspjeh postiže znanstvenofantastičnim spektaklom Peti element (Le Cinquième Élément, 1997), u kojem je stil uspješno uklopio u okvire globalnoga, hollywoodskoga filmskog spektakla, a autorski interes sveo u žanrovske okvire potrage za mističnim elementom koji će donijeti spas čovječanstvu posredovanjem odabrane djevojke. Prvu etapu karijere okončao je 1999. povijesnim filmom Ivana Orleanska (Jeanne dʼArc), nakon čega se više posvećuje producentskom i scenarističkom radu, stvarajući od 2000. u vlastitoj producentskoj tvrtki EuropaCorp komercijalno uspješne akcijske filmove, postmoderne, klišejizirane kopije globalnog stila nastaloga na razmeđu utjecaja suvremenoga hollywoodskog filma s azijskim komercijalnim kinematografijama (npr. serijal Taxi, I–V, 1998–2008., na francuskome; trilogije Transporter – Le Transporteur, 2003–08; 96 sati – Taken, 2008–14). Kao redatelj – unatoč lošoj kritičkoj recepciji – komercijalni je uspjeh u Europi ponovio trilogijom dječjih fantastičnih filmova Arthur u zemlji Minimoya (Arthur et les Minimoys, 2006), Arthur i Maltazardova osveta (Arthur et la Vengeance de Maltazard, 2009) i Arthur 3: rat dvaju svjetova (Arthur et la Guerre des deux mondes, 2009), u kojoj potvrđuje trajan interes za fantastiku, što očituje i u adaptaciji stripa Jacquesa Tardija Pustolovine Adèle Blanc-Sec (Les Aventures extraordinaires dʼAdèle Blanc-Sec, 2010), pustolovno-komičnom trileru (snimljenom na francuskome) smještenom u Pariz fin de sièclea kojim je vratio kritički ugled, ali bez međunarodnog uspjeha. Utjecaj pak suvremenih azijskih kinematografija na svoje akcijske filmove potvrdio je znanstvenofantastičnim trilerom Lucy (2014), svojim komercijalno najuspješnijim filmom. Premda je znanstvenofantastičnim filmom, spektakularnom adaptacijom kultnog stripa Pierrea Christina i Jean-Claudea Mézièresa Valerian i grad tisuću planeta (Valérian et la Cité des mille planètes, 2017), rafinirao priču i stilski okvir kojim se bavio u Petom elementu, komercijalni krah toga najskupljega nezavisnog i europskog filma u povijesti odveo je njegovo poduzeće u stečaj. Ostali filmovi: Atlantis (1991), Anđel-A (Angel-A, 2005), Aung San Suu Kyi: istinita priča (The Lady, 2011), Malavita (2013), Anna (2019), Dogman (2023).
