Bersa, Blagoje, hrvatski skladatelj (Dubrovnik, 21. XII. 1873 – Zagreb, 1. I. 1934). Školovao se u Trstu, Zadru, Zagrebu i Beču, gdje je pohađao i završio Konzervatorij (1896–99). Na početku profesionalne glazbene karijere djelovao kao zborovođa u Sarajevu i Splitu, kazališni dirigent u Grazu, a od 1903. do 1918. u Beču, najprije kao slobodni umjetnik (turneje po Njemačkoj, Švicarskoj i Češkoj, kao pijanist i dirigent), a potom kao savjetnik i aranžer u glazbenom nakladničkom poduzeću Doblinger. Godine 1908. ne uspijeva ostvariti angažman u netom utemeljenom kazalištu u Osijeku. Vraća se u Hrvatsku i u Zagreb tek 1919., a od 1922. do smrti prvi je profesor kompozicije i instrumentacije na novoutemeljenoj Muzičkoj akademiji. Bersin opus sastoji se od opera, orkestralnih, komornih, glasovirskih i vokalnih skladbi te nešto crkvene i filmske glazbe. Napisao je tri opere: Jelka (1901., neizvedena), Oganj (1911., praizvedena u Zagrebu) i Postolar od Delfta (1914., praizvedena u Zagrebu; 1918. izvedena u Beču), a dvadesetak je godina (1903–24) radio i ostavio nedovršenim »glazbeni roman« Raskoljnikov prema Zločinu i kazni F. M. Dostojevskoga. Među orkestralnim djelima ističu se četverostavačna nedovršena Tragična simfonija (Sinfonia tragica, 1898–1902) te simfonijske pjesme Sunčana polja (1917–19) i Sablasti (1926), a u komornoj glazbi Klavirski trio, op. 7. U glasovirskoj glazbi najpoznatiji mu je ciklus Po načinu starih »airs de ballet« (1926). U vokalnom opusu antologijsku vrijednost postigla je solo popijevka Seh duš dan (1918) na stihove V. Nazora, a u vokalno-instrumentalnom području vrhunac su njegova stvaralaštva Tri pejsaža (1920–21) za zbor i komorni orkestar. Napisao je glazbu za nijemi film Neretvanska vila. Kao pedagog Bersa je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji odgojio petnaestak skladatelja, među kojima će neki (npr. B. Kunc, B. Papandopulo, M. Cipra, I. Brkanović) idućih desetljeća imati važnu ulogu u povijesti hrvatske glazbe.
Bersinu se glazbu stilski može odrediti kao kasnoromantički pluralizam s naznakama moderne. Bersa je među prvima prekinuo s ponešto naivnim romantizmom Zajčeve ere u hrvatskoj umjetničkoj glazbi, donoseći u svojemu složenom opusu raznorodne utjecaje: od virtuozne instrumentacije N. Rimski-Korsakova i ekspresionizma R. Straussa, preko impresionizma, verizma i Wagnerova opernog simfonizma, do kasnoga slavenskog romantizma P. I. Čajkovskoga i B. Smetane te elemenata bečkoga popularnoga glazbenog teatra. U nekim skladbama (opera Oganj, simfonijska pjesma Sablasti, klavirska Balada u d-molu, skice za Raskoljnikova itd.) nagoviješta i iskorake u potonje radikalnije postupke europske moderne, poput polimetričnosti i politonalitetnosti. U manjem broju skladbi, prije svega u solo popijevkama poput Seh duš dan, Robinjica, Primorska pjesmica i dr., formalno se približio hrvatskom pučkomu melosu. Bersina glazba u cjelini, iako u osnovi eklektična, jedna je od najvećih vrijednosti hrvatske umjetničke glazbe prve polovice XX. st.
