basna (apstraktna izvedenica od bajati; najprije je značila: riječ, govor, zatim čarobna izreka pa bajka, fabula), kratka, poučna, prozna ili stihovana priča u kojoj se kao likovi pojavljuju životinje, biljke i predmeti kako bi zapodjenutom radnjom i odnosima, u mnogočemu analognima ljudskima, uprizorili kakvu općepriznatu istinu, moralni stavak ili praktičnu mudrost. Stereotipne značajke životinja približavaju basnu alegoriji, a didaktično usmjerenje priče (gdjekada naglašeno završnim poučkom) egzemplumu i paraboli. Od frigijskoga roba Ezopa (VI. st. pr. Kr.), koji je navodno prvi pribilježio indijske i grčke inačice kanonizirajući oblik basne, račvaju se istočna i zapadna tradicija vrste. Prva vodi od indijske Pañčatantre preko perzijskih i arapskih do bizantskih i ruskih zbirki (I. A. Krilov), a druga preko Grka Babrija, Rimljanina Fedra i srednjovjekovnih zbirki do Francuza La Fontainea u XVII. st. i Nijemca G. E. Lessinga u XVIII. st. U nas su basne u XVIII. st. prevodili i prilagođivali M. A. Relković i Đ. Ferić, a među suvremenim autorima ističe se V. Parun.
